U ranim jutarnjim satima, puni uzbuđenja, neizvjesnosti i znatiželje krenuli smo u Vukovar, Grad heroj. Taj grad žrtvovan je prije više od dvadeset godina kako bismo mi danas živjeli u slobodnoj Hrvatskoj.
Sam ulazak u Vukovar izmamio je emocije u našim srcima i suze na licima. Odali smo počast svim nevinim žrtvama na Ovčari i u šutnji razmišljali zašto je krvava prošlost morala biti baš tako okrutna da je žrtvovala nevine ljude. Voditi rat za teritorij i nečije ideale i pri tome ne razmišljati koliko će ljudi patiti?! Rušiti i paliti nečije domove i proganjati ljude iz njih?! Pitam se kakav čovjek moraš biti za činiti takvo zlo.
Razmišljala sam o tome cijelim putem do bolnice i još više ostala potresena spoznajom da se nešto takvo može događati i u tako humanoj ustanovi kao što je bolnica. Groblje tenkova podsjetilo nas je na naše bratitelje i civile, želju za stvaranjem slobodne Hrvatske i očuvanje svojih domova i obitelji. Prolazeći središtem Vukovara divila sam se jedinom i vječnom simbolu grada koji nikakva neprijateljska sila nije mogla uništiti. To je vukovarski toranj.
Sve što smo vidjeli u dva dana obilaska bilo je zapanjujuće i potresno, tužno, ali istovremeno i sretno. Vukovar je ostavio snažan dojam na nas osmaše, koji se tih godina rata još nismo ni rodili.
Dostojanstvo grada Vukovara i njegovih građana uspio se održati borbom naših branitelja do posljednjeg daha. Vukovar je danas grad ponosa i slave. Žrtvovan i ranjen, ali hrabra srca, stoji uz Dunav i priča nam priče za sve generacije.
Ervina Flegar, 8. b
Mentorica: Mirela Briševac
