Sama u tišini sjedi
u kasne neke sate.
Lica zamišljena.
K’o tuge da ju prate.
Možda samo odmara?
Da ne boli ju nešto?
Brige svoje, znam,
od nas, djece, sakriva vješto.
A onda, iznenada,
lice u osmijeh se razvuklo
kad vidjela je da joj prilazim.
Sagnem se, pružim ruke
pa ju nježno zagrlim.
Opet je nasmijana bila,
kao da dala sam joj komad neba.
Sad shvaćam.
Za potpunu njenu sreću
samo mali zagrljaj treba.
Mia Šokman, 8. A
Mentor: Mirela Briševac
