Jutro, dan, podne, večer. I tako svakim danom. Budim se, ustajem, promatram svijet oko sebe i ne odustajem. Budim se svako jutro s istom željom, istom željom za kojom čezne svaki čovjek, svako dijete te svaki starac. Iako mlada, imam neopisivu želju za mirom, za poštivanjem u svijetu.
Htjela bih da se prekine svaki rat, svaka mržnja, a nadasve, nepoštivanje ili pak rasizam. Prezirem mržnju nad ljudima jednako koliko ljude preziru oni koji nad njima vrše genocide. Ipak, vanjština svijeta gledana dječjim očima još je uvijek šarena, lijepa, ispunjena. Makar i okrutan, svijet prepun tajni i najveće ljepote krije se upravo u ljudima. Krije se u svakom čovjeku koji hladnim jutrom nekome pokloni osmijeh, u svakom afričkom djetetu koje danima nije jelo, ali se ipak smije, u svakom vojniku koji napušta obitelj, kako bi obranio svoju domovinu, svoj dom. Mi smo također poput vojnika ove Zemlje, ovog svijeta, barem neki od nas. Prepoznajem vojnika svijeta u svakom djetetu koje je rat odijelio od obitelji, vojnika prepoznajem u svakoj starijoj osobi koja unatoč svim svojim nedaćama još uvijek svjedoči mladeži o svijetu prije svih nama poznatih nepogoda. Vojnici ovoga svijeta su i svi učitelji i profesori koji i izvan škola educiraju i potiču mladež na pomoć svijetu te na promjene. Nažalost, još uvijek učimo kako postati „ vojnici svijeta“, a globalna zatopljenja, suše, glad, poplave i ratovi to nam jasno pokazuju. Gledam ljude, toliko bezbrižne i nezahvalne da se ponekad sramim biti čovjekom jer u njima pronalazim sebe, obuzima me osjećaj krivnje jer ni ja nisam bolja od njih. Ja sam samo žitelj ovoga svijeta koji u ispraznosti života pokušava pronaći mir, mir u svijetu, ali i u svakom čovjeku. Pronalaskom onog malog zrna mira, dobrote, radosti te empatičnosti u svakom čovjeku, pronaći ću i mir u svijetu. Ako su ljudi nezahvalni, nemirni, zli nastaje nemir. Isti onaj nemir koji oduzima tisuće života nevinih ljudi koji su tijekom života na ovome svijetu pokušavali pronaći samo malo dobra, utjehe i topline. No, čini se kako zlo teče žilama čovječanstva mnogo više no dobrota. Nikada neću shvatiti kako će ljudska pohlepa za novcem, osvajanjem, oduzimanjem biti važnija od pravde.
Ljudski životi, dječji osmijesi, zdravlje starijih nikada neće moći biti zamijenjeni novcem. Voljela bih da ljudi barem nakratko zatvore oči i pokušaju zamisliti kakva se zla dešavaju Zemljinoj atmosferi upravo radi onog omota što su bacili na travu ili pak u rijeku. Bilo kako bilo, naš svijet u sebi još uvijek krije dobro, to dobro krije se i u nama. Nemojmo biti samo pasivna dobrota koja šuti. Budimo i mi poput svjetionika koji će vedro obasjavati i ispunjavati naš svijet. Vjerujem u svijet u kojem zaista prevladava ljubav i briga za bližnje, u svijet u kojem je novac stavljen u drugi plan, a ljudska radost u prvi, glavni plan. Vjerujem u svijet u kojem svi zajedno radimo iz dana u dan, jedni za druge, a ne jedni protiv drugih.
Potencijal jednog čovjeka beskrajno je velik, svi mi imamo slobodu činiti dobro ili zlo. Nikada neću prestati vjerovati u iskru koja je dovoljna da u mojem srcu probudi i zapali vječnu vatru, vječnu nadu u bolje sutra.
Leona Banjac, 8.a
Mentor: učiteljica Snježana Tramburovski
