Školski projekt Slavne ličnosti varaždinskog kraja

Školski projekt Slavne ličnosti varaždinskog kraja

U školskom kurikulumu za ovu godinu Debatni klub ( voditeljica Snježana Tramburovski) i Likovna grupa (voditeljica Dora Bakek) otvorili smo novi cjelogodišnji projekt Slavne ličnosti varaždinskog kraja u kojemu ćemo nastojati svake godine bolje upoznati neku iznimnu osobu našeg kraja i uz nju ili njega ćemo vezati svoje aktivnosti u suradnji s Gradskim muzejom Varaždin, Hrvatskim narodnim kazalištem u Varaždinu, Gradskom knjižnicom i čitaonicom Metel Ožegović i drugim značajnim varaždinskim kulturnim institucijama.

2022. odlučili smo se za Miljenka Stančića pa smo 7. travnja 2022. realizirali terenski dio našeg školskog projekta u suradnji s Gradskim muzejom Varaždin. Zahvaljujući velikodušnosti kustosica, restauratorica i muzejskih edukatora Jelene Rančić, Daše Suhić i Elizabete Igrec, proveli smo poslijepodne u muzeju slušajući o Miljenku Stančiću te gledajući neke njegove slike, posebno izložene za nas jer je trenutni postav muzeja vezan uz stare majstore.

Doživljaj je za učenike bio jedinstven jer su se mogli približiti slikama, „družiti se“ s njima nekoliko sati, proučavati i pokušati u likovnoj radionici oslikati neke od motiva.

Pripreme učenika trajale su mjesec dana i oni su pogledali nekoliko dokumentarnih filmova Stančićevih izložba, razgledavali monografiju M. Krleža, P. Waldberg, T. Maroević: Miljenko Stančić: slike, crteži, grafike, Varaždin, 2008., no, kako i sami kažu, na ovakav ushit gledanja pravih slika ništa ih nije pripremilo. Dva tjedna prije dolaska u galerijski prostor radili su na literarnim zadacima dvaju motiva – varaždinski obrisi i motiv djeteta i tada nisu u potpunosti znali autobiografsku važnost tih motiva za slikara.

U Dugi ćemo objavljivati tekstove, a za kraj školske godine nadamo se da ćemo realizirati izložbu likovnih i literarnih radova.

 

Miljenko Stančić

„Ja znam da se svi pomalo domišljamo. Da nam je teško breme avangardizma i jezici pomiješani kao u Babilonu. Ali negdje kroz san i danas mi je jasno da me moja kemija veseli samo kad je organska, a organska je kad me veseli i onda čujem ono daleko zvono… lavež u noći, ima samo jedan znak za mene.“ M.S.

Varaždinski slikar i grafičar Miljenko Stančić vjerojatno je i najpoznatiji slavni slikar rođen u Varaždinu koji je bio prepoznat i cijenjen za svoga života.

Rođen je u Varaždinu 1. ožujka 1926., a preminuo je u Zagrebu 13. svibnja 1977., pokopan je u obiteljskoj grobnici na varaždinskom groblju. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu diplomirao je slikarstvo, a kasnije je pohađao specijalni tečaj grafike kod T. Krizmana. Kasnije će na istoj Akademiji predavati do svoje prerane smrti.

Razvijao se unutar neovisnog, originalnog stila ispreplećući svoj intimni svijet i autobiografske motive u posebne slike na granici sna, sjećanja, fantastike, stvarnosti i imaginacije. Njegova tehnika starih majstora (Vermeera, npr.) razrađena je tonskim nijansiranjem i tako spaja staro i novo slikarstvo. Motivi ljudskih likova u njegovom opusu (obitelji, djeteta, kartaša, ljubavnika) često su pomalo fantazmagorične preobrazbe, no i vrlo smirene figure, gotovo skulpture čiji dijelovi tijela nestaju u tonalitetu, lica nisu jasna ili se umnažaju do apstrakcije (ciklusi Ljubavnici, Kartaši, Dječje igre). U velikom dijelu opusa prikazuju se vedute Varaždina, obrisi krovova, ulica, željezničkog kolodvora, pruge (Stančićevi su imali kuću blizu pruge) u raznim osvjetljenjima, posebice u sutonskom osvjetljenju. Kasnije uvodi u svoje slikarstvo veću dominaciju plošnost i izdvaja motiv majčinstva, životne energije, rađanja i poroda kao čina.

Stančić je crtao ilustracije za novine i časopise (Vjesnik, Naprijed, Narodni list, Kerempuh, Republika), izrađivao je zidne slike (na stropu HNK-a u Varaždinu, 1967.), grafike (Varaždinske dopisnice, 1960. i 1977.), bibliografsku mapa Područje poljubaca s pjesnikom Z. Golobom, 1976.) i scenografiju (M. Krleža: U agoniji, 1959.).

Prijateljevao je s intelektualcima svoga vremena (Irenom Vrkljan, Miroslavom Krležom, Tonkom Maroevićem i brojnim drugima) i imao je veliko znanje o umjetnosti općenito što potvrđuje i velika biblioteka koju je njegova obitelj darovala gradu Varaždinu.

Samostalne izložbe imao je u Zagrebu, Beogradu, Varaždinu, Rijeci, Parizu, Ljubljani, Splitu, Vukovaru, Bruxellesu te je također nekoliko retrospektivnih izložbi održano u Varaždinu (2006.) i Zagrebu (1971. i 2017.).

 

 

 

Tekstovi inspirirani motivom dječaka koji leti iznad Varaždina

Dijete

Ja letim. Mislio sam da samo veliki mogu to. Vidio sam cijeli svijet. Čak i mjesec i zvijezde! Uspio sam postati superheroj kao i svi ostali u onim slikovnicama koje sam pročitao. Grad je bio predivan odozgo. Nadam se da nikad neću prestati letjeti. No vidio sam nešto u zraku. Izgledalo je nepoznato. Kada sam se približio, shvatio sam kako je to jedan ogroman leptir. Bio je iznimno velik. Probao sam pričati s njim, ali ga nisam razumio. Upitao sam ga: ,,Zašto si tako velik?”, ali nije ništa rekao nego je samo zamahao krilima.

,,Jesi li sam ovdje?” upitam ga opet, a ovaj put samo jednom zamaše. To vjerojatno znači da je. Nisam ga htio rastužiti, stoga sam ga samo pitao želi li sa mnom lijetati po gradu te se složio pa smo krenuli. Prošli su sati i sati, a nama nije nikako postalo dosadno. Pokazao sam mu sve odlične stvari. Uživao sam, napokon netko slušao, a da me nije prekidao. Na putu smo vidjeli vodene mjehuriće i lampione kako se podižu prema nama. Odjednom, leptir je stao i zamahnuo tri puta i nestao. Osjećao sam se toliko usamljeno da sam počeo plakati. Sjeo sam na krov vlaka i rasplakao se. Više nisam imao volje za letenje pa sam počeo hodati. Tužno gledajući u pod, zamijetio sam vrećicu bombona. Pogledao sam gore te oko sebe kako bih provjerio ima li koga, ali na moju sreću nije bilo nikoga te sam ih brzo uzeo. Vidio sam da sam ispred nekog kafića tako da je to vjerojatno došlo iznutra. Jedući bombone, otišao sam natrag kući. Tek kada sam došao u svoju sobu i legao, isti leptir je prošao brzo pokraj prozora te sam čuo: ,,Vidjet ćemo se još jednom, prijatelju.”

Laura Plantak, razred: 6.c

 

Superdječak Stjepan

Moje ime je Stjepan. Pomalo sam neobičan jer imam moć je letenje. Od svojih malih nogu sanjao sam o letenju sve dok se nisam uzdigao u crno noćno nebo na kojem sam se zabijao u oblake i pokušavao dotaknuti zvijezde, ali su mi svaki put uspjele pobjeći centimetar ili dva. Kada sam prvi put poletio nisam znao da je moj let vremenski ograničen pa sam svoj put završio u hladnoj Dravi usred proljeća. Dva tjedna nisam išao u svoj dragi 1.c i nisam vidio Maricu u koju sam toliko zaljubljen. Moj drugi , nazovimo to pokušaj, bio je puno bolji jer sam umjesto u Dravu sletio ravno u hrpu šljunka ispred susjedove kuće. Danas ću probati poletjeti i po treći put kako bih mogao vidjeti varaždinski Stari grad i Korzo na kojem ,kako čujem, kuhaju najbolju vruću čokoladu. VIUUUUIUUII! Vauu , ovdje gore je stvarno hladno, ali i nadasve lijepo. Sva stabla poredana uz cestu imaju pupoljke raznih boja i veličina. Napokon, tu si! Titi, ti mala mačja skitnico! Mama je poludjela od brige, nema te već dva dana. Iz istih stopa da si krenula kući!!! Stari grad izgleda veličanstveno iz zraka, ali malo liči i na dvorac grofa Drakule , no to je vjerojatno od moje bujne mašte… Stvarno mi je hladno, idem po vruću čokoladu. BUMM!!! To, dočekao sam se na noge! Jao ne, teta konobarica je pala u nesvijest. Pitam se zašto! Samo sam sletio na terasu i zamolio za topli napitak. Bolje da pođem kući, već je visoki sat. Danas sam vidio prelijepe zelene i plave tamne biljke, ali i japansku trešnju – sakuru u svom rozom cvatu, koji je oku i više nego ugodan. Lijepo je biti ja u toplo proljeće!

Antonelo Kukec, razred: 6.c

 

Leteća pustolovina

Bio je to tmuran i kišan dan. Četverogodišnji dječak po imenu Gabrijel šetao je ulicom. Pomislio je kako bi moglo biti zanimljivo da on može letjeti. Gabrijel je imao bujnu maštu, no živio je u siromaštvu. Nije bio kao ona djeca kojima se može sve što požele priuštiti, koja nose skupu odjeću i obuću,bio je sasvim normalan dječak. Jednog dana Gabrijelu majka reče da ode ulaštiti cipele u grad k čistaču cipela. Gabrijel na putu u grad opazi da njegova mačka, koja uvijek ide s njim u školu i k čistaču cipela, može letjeti. Bio je sasvim zbunjen i mislio je da sanja. Vani bila je jaka oluja. Hodao je ulicom bez obzira na svoju leteću mačku i svi ljudi su gledali u njega. Bio je i dalje zbunjen, no opazi da on LETI! Primio je svoju mačku pod ruku i krenuli su u svoje leteće pustolovine. Oboje su nosili lijepi osmijeh i osjećali su se nesputani kao ptice. U jedno, trenutku sjeti se da je zapravo trebao ići samo ulaštiti cipele. Dječak se primi za glavu, a mačka mu se samo smiješi. I posegnuše za udaljenim oblakom. Gabrijel pogleda u džep je li izgubio džeparac koji mu je majka dala, nije ga bilo tu. Nikako se nisu mogli zaustaviti i tako prestrašeni prepustiše se sili koja je bila izvan njihove moći.

Opazila ih je Gabrijelova majka koja je bila na Varaždinskoj tržnici. Prepoznala ih je prema riđoj kosi i dlaci dok su se njih dvoje strovaljivali direktno u prostor s tvrdim velikim tikvama. Bila je jako ljuta, a i zabrinuta za svoje dijete. Na razne načine im je pokušavala omekšati slijetanja te je prosula svu slamu i velike crvene rupce raširila preko nje. Napokon su aterirali na koljena pri čemu je Gabrijel oderao svu kožu na njima, a mačak mu je skočio na glavu i tamo ostao ukipljen sve dok ga liječnici koji su previjali ranu nisu nekako primirili i spustili na zemlju.

Sve su obećali. I biti kod kuće i ne skitati i…

No, svi znamo zašto navečer sunce razlije boje nad varaždinskim vedutama. Zar ne? Pssst… To Gabrijel i macan plove kočijom šivajući dan i noć u palete slikara.

Mia Crnčec, razred: 6.c

 

 

Jao! Pa zašto sad taj avion leti tud? Promatrao sam ptičicu iza njega. Joj.. Bože! Ja letim! Želim mami! O…vidim mamu. Mama! Mama! Čekaj malo s kim je ona to? Je li to… moja baka iz Zagreba. Zašto je ona tu? Bakoooooo!!!Zašto me niko ne čuje? Joj, pa što je ovo? Neki bijeli dim nalik vuni. Više ne vidim grad?! Upomoć, upomoć! Želim mamu! Želim dolje! Aaaaaa! Opa, pa ja sam dolje. O kako si mi falila travo, ta tvoja zelena kosa i ti drvo, ali gdje mi je mama? Vidim ju! Mamaa, kako si mi falila .Znaš bio sam kod one tamo vune gore I čak sam vidio je tebe kako hodaš s bakom. Gdje je sada ona? Bilo je zabavno, htio bih natrag gore. Gle ,ja opet letim, Vidi, vidi mogu na lijevo I desno. Kako dobro! Gle ti to. Luka se bez mene igra u parku. Kako je zločest! Sada ga neću pozvati na rođendan! Čekaj malo, pa zašto je tamo moja teta iz vrtića? Ne živi li ona u vrtiću? Gle! Ptičica je tamo! Fuuj! Zašto ima crva u kljunu? Gle, Stari grad. Želim na njegov krov! Kako sada dolje? Ja bih dolje! Vidi idem dolje!! Jedva čekam ovo reći Ani, sigurno ću joj se svidjeti…

Arijana Košćak, razred: 6.a

 

Mentorica: učiteljica Snježana Tramburovski

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.