Nastava na daljinu je online učenje, možemo ga nazvati i e-učenjem. To je učenje na daljinu, učenje preko interneta, učenje u virtualnim učionicama… Naizgled, zvuči jako lijepo isplanirano, no postavlja se pitanje koliko učenika zapravo daje sve od sebe… Je li nastava na daljinu prezahtjevna? Provodimo li svi jednaku količinu vremena za knjigom kao i prije? Koliko je zapravo vremena, truda i živaca uloženo u određene zadaće i projekte? Rade li svi učenici jednako ili neki zabušavaju? Što će biti sa upisima u srednju školu? Što će biti s državnom maturom? Koji je zapravo smisao ovakve nastave?
U nastavi na daljinu razvijaju se mnogobrojne učenikove kompetencije. Učenik sam regulira svoje učenje i organizira svoje vrijeme (sam odlučuje kada, koliko i na koji način će učiti). Učenik uči samostalno, provodi istraživački rad kroz samostalno učenje i traženjem informacija na internetu. Učenik uči kako i na koji, njemu najpovoljniji, način potražiti informacije koje su mu potrebne. Ovakav koncept nastave potiče istraživanje i proučavanje te strukturiranje u smislenu cjelinu. Razvija se učenikova digitalna kompetencija, učenik uči pronaći informacije koje su mu potrebne. ˝Potiču se učenikove istraživačke vještine, tehničke vještine i vještine kritičke analize.˝ (prema Jasmina Vrkić Dimić iz Kompetencije učenika i nastavnika za 21. stoljeće).
No, što učenici misle o ovakvom konceptu nastave, jesu li oni uopće svjesni njezine dobrobiti? Kada se učenike pita što misle o online nastavi, skoro svi će odgovoriti da uopće nije zadovoljavajuća, da je prezahtjevna i da im oduzima previše vremena. Što se zapravo krije iza svih ovih informacija?
Pa, za početak, u nastavi na daljinu učenici nisu naučeni na ovakav način rada. Oni moraju sami obraditi gradivo koje bi inače u školi objasnili učitelji, a oni bi samo prepisali “neke riječi“ s ploče u svoje bilježnice. Istina je da zadataka ima puno, ali kad bi se svi primili knjige, brzo bi završili, čak bi nešto i naučili. Za knjigom se definitivno provodi više vremena, ali razlog tomu je samoučenje. Ne smije se zaboraviti da mi tijekom normalne nastave samostalno radimo zadaće kod kuće. Ne smije se zaboraviti i škola u kojoj smo tijekom jutra.
Neki učenici nisu naviknuti na učenje pa im je ovako teže raditi. Što se tiče ispita i projekata, puno se traži, ali učitelji se trude što bolje objasniti kako raditi. Kod testova se događa jedan mali problemčić. Najčešće odličan učenik iz razreda prvi riješi test pa pošalje rješenja u razrednu grupu, tako učenici koji inače nemaju bajne ocjene uspijevaju popraviti svoje prosjeke, ali i dalje ništa ne razumiju, ili su svi iz razreda na pozivu preko razredne grupe te tako rješavaju test grupno. Što se zadaća tiče, odlični učenici napišu i pošalju drugima.
Ostali samo malo promijene koncept i pošalju učiteljima. Neki učitelji ni ne gledaju što učenici šalju pa onda pošalju tuđu zadaću, identičnu. Dakle, niti se učenici ne trude prepisati, samo pošalju poslikanu tuđu zadaću. Kada dođemo do upisa u srednju školu, još se ništa ne zna, a maturanti propuštaju važna gradiva za državnu maturu.
Nastava na daljinu ima svoje prednosti, ali i mane. Za učenike koji inače rade samostalno i ulažu puno truda, živaca, energije i vremena da odrade svoje zadatke, to je samo bonus za daljnje obrazovanje. Tim učenicima će biti jednostavnije pratiti nastavu u srednjoj školi, u možda težim i zahtjevnijim uvjetima, a i bit će im lakše kasnije u životu nositi se s teškim situacijama. Oni učenici koji rade po “starom sistemu“ – prepisivanjem i varanjem, oni si rade medvjeđu uslugu te će im biti teže pratiti gradivo u zahtjevnijim uvjetima, pogubit će se u daljnjem obrazovanju.
Nastava na daljinu definitivno produbljuje učenikove sposobnosti i vještine, samo treba imati malo dobre volje za radom. Najveće prednosti takvog rada su isključivo učenje za sebe, reguliranje vlastitog procesa učenja te razvoj kompetencija za učenje. No, negdje između, zapelo je s razvojem etičkih kompetencija i moralnih vrijednosti, čime se zapravo dolazi do glavnog problema u našem društvu, a to je da učenici uče za ocjenu, a ne za sebe i za život. Smatram da je taj koncept teško promijeniti, a zasigurno dolazi i od roditeljskih očekivanja.
Autor: Aleksandra Balentović, 8.a
Mentor: učiteljica Snježana Tramburovski
