Četvrtak. Šesti sat. Sat razrednog odjela. Umorni smo. Ništa nam se ne da raditi. “A da nagovorimo rasku da gledamo neki film, što mislite, ekipo?” – dosjeti se netko otraga. “Dobra ideja!“- pomislim.“Ili…da joj jednostavno kažemo da smo u komi od današnjeg testa i neka nas pusti da malo razgovaramo. Onako, neobavezno, ispričamo par dobrih fora i zabavimo se. To bi baš bilo „cool“.
Iz razmišljanja me trgne zvuk zvona. Raska ulazi na vrata. Mi sjedimo na svojim mjestima kao ukopani. Pravimo se zainteresirani. Ona najavljuje radionicu povodom Svjetskog dana ljubaznosti. Jasno nam je da smo propustili šansu za zabavu.
Prezentacija počinje. Slušamo nekakve poruke vode i kolutamo očima. Gledamo na sat. Napokon je gotovo. Ali ne! Raska završava prezentaciju i daje nam zadatak za domaću zadaću. Riječ je o riži. Riži koju bismo trebali skuhati i svrstati u tri posude. Zatim ćemo prema jednoj posudi riže biti ljubazni, drugu ćemo vrijeđati, a treću ignorirati.
Skoro da nisam prasnula u smijeh. Mi ćemo biti ljubazni prema riži? ! Pa kako jedna obična riža, koju čak ni ne volim jesti, uopće može čuti moje riječi? ! Svejedno, nisam imala izbora. Morala sam napraviti projekt i vidjeti hoće li ta „pametna“ riža doista čuti moje riječi i nekako se početi ponašati. Mo’š mislit!
Došla sam doma, skuhala rižu, uzela tri posude i svrstala rižu u njih. Na jednoj posudi napisala sam „Ignoriraj”, na drugoj „Mržnja”, a na trećoj „Ljubav”. Posudu gdje je pisalo „Ignoriraj” samo sam stavila na policu i ignorirala. Posudu na kojoj je pisalo „Mržnja” vrijeđala bih svaki dan. Posudi na kojoj je pisalo „Ljubav” svakog bih dana podarila barem jednu lijepu riječ ili komentar. I tako svaki dan.
Prošla su tri tjedna. Probudila sam se i otišla provjeriti kako su moje tri posude. Ostala sam bez teksta! Riža koju sam svaki dan vrijeđala počela je crnjeti. Riža koju sam samo ignorirala počela je žutjeti. A ona prema kojoj sam se svakog dana lijepo ponašala, ostala je ista. Kristalno čista i bijela. Premda nije ni znala da ju zapravo ne volim jesti. Koje li ironije!
Nevjerojatno! Urnebesno! Više nisam bila ljuta na rasku niti na cijeli taj „ludi“ projekt. Naprotiv, skužila sam da sam baš uživala u svakodnevnim razgovorima, i to, zamislite, s rižom! Još uvijek ne vjerujem da je riža zbilja osjećala i čula sve moje riječi i da je na njih reagirala. Valjda je poludjela!
Lara Herceg, 7. b
Mentor: Mirela Briševac
