Projekt je koji se već treću godinu odvija u našoj školi u sklopu Školskog razvojnog plana škole koji se odnosi na poticanje čitanja kod učenika. Naša misija je poticati različite oblike čitanja na različitim tekstovima, a sve u cilju otvaranja mogućnosti doživljavanja novih iskustava, usvajanja novih riječi, otvaranja novim interesima. Hranimo i gajimo znatiželju i ona uistinu zna niknuti lijepim plodovima. U višemjesečnom čitanju suvremene poezije najrazličitijih pjesnika i pjesnikinja od Hrvatske do Kine napajali smo se inspiracijama, motivima, riječima, atmosferama, nepoznatim pričama i pokušali ispisati svoje tekstove preko njih.
Predstavljamo vam učenicu Lauru Plantak iz 7. c razreda koja je odlučila ponuditi svoje stihove. Učenica je i polaznica Centra izvrsnosti za Hrvatski jezik (Kreativne radionice pisanja).
Noćni električni gradovi
Titrajuća bijela svjetla
osvjetljavala su čitav grad.
Svugdje glazba,
no nitko se ne obazire.
Tamnoplavo nebo,
samo,
promatra nas iznad
razmišljajući hoće li
i ono jednog dana
biti tako bezbrižno.
Moj najbolji prijatelj
Filip bi me prodao za karte formule 1.
To mi se najviše sviđa kod njega.
Nema najbolji modni stil,
zato ima puno hudica.
Ima jako loše šale,
no na kraju dana urnebesan je.
Mislim da sam mu jedina prijateljica
jer o svima drugima se meni žali.
Dosta je zbunjujući,
pogotovo što se cura tiče.
Jedan dan je voli,
drugi pak mrzi.
Uvijek me zeza,
ali me uvijek podsjeća,
da ne smijem to prišiti srcu.
Znam ja da on mene voli,
ipak nam je kupio iste Ferrari kape.
Ljubitelj kuhanja
Jura Horvat je vojnik.
Jako ozbiljan posao,
koji od njega traži
da s izrazom lica što mu ga je darovala država,
bude uvijek spreman braniti.
Sa svojim gardističkim odijelom,
svugdje je viđen,
ali nitko nikada ne bi pogodio
da mu je omiljeno jelo povrće na maslacu.
Juri Horvatu je gotovo 28.
Voli kuhati.
Ima djevojku i kćer.
Jednom rukom trenira za novi dan,
dok drugom rukom reže povrće.
Njegova jela su prava jela,
ukusna jela koja su teška za napraviti.
Tko bi pogodio da ih radi striček vojnik!?
Svi znaju njegovu tajnu,
što ih ostavlja u šoku,
jer nitko ne bi rekao,
da su jela, koja trenutno jedu,
napravio vojnik.
Moja metla
Moja metla čuda radi.
Čisti, skače, udara i pleše.
Kad bi napravio nešto loše,
samo bi osjetio ogromni udarac
u stražnji dio glave.
Nije ona metla obična,
zelene je boje i vijugave drške,
i obožava knjige kao miševi mačke.
Misli da je uvijek u pravu,
ne može pogriješiti.
No kada ona pogriješi,
moraš je utješiti.
Umišljena, samopouzdana i luda,
samo moja metla može biti
pametnome sluga.
Pjesma o nogometu
Hodajući cijelim stadionom
Viče: „Kikiriki!”
Svako malo nekome se proda vrećica.
O, taj slani kikriki!
Dok se gleda utakmica, još je bolji.
Nažalost, ni ponosni igrači ne znaju kako kikiriki nastaje.
Samo prodavač zna da su kao krumpiri.
No, to je priča za drugi put.
Sada treba pogledati utakmicu do kraja.
Zimskom solsticiju naređujem
Zimskom solsticiju naređujem
da imamo bijeli Božić koji će nas uvijek zabaviti.
Zimskom solsticiju naređujem
da mi sreća kroz krv teče.
Zimskom solsticiju naređujem
da donese svima malo veselja,
tako da brige odnese, kao da ih nema.
Od zimskog solsticija očekujem
da ostvari svakom djetetu želju
i neka svi budu bliže veselju.
Sljedeći dan
Sljedeći dan kreće nova sudbina.
Zubato Sunce blješteći zalazi.
Kroz grane svaka sjena vidljiva je.
Sljedeći dan kreće nova sudbina.
Zadnji dan siječnja je.
Danas je poezija u zraku.
Sljedeći dan kreće nova sudbina.
Uskoro, gotovo je.
Pusti me da živim
Još sam mlada.
Imam vremena.
Rekla sam ti.
Da si me pustio da živim,
znao bi da zapravo volim haljine.
Da si me pustio da živim,
znao bi da volim cvijeće.
Da si me pustio da živim,
znao bi kako te nikada nisam mogla mrziti.
Kako bi ikad mogla?
Oh, da si me samo pustio živjeti.
Normala
Polako odustaje.
Svaki dan iznova, iznova i iznova.
Kreda polako nestaje.
Još samo malo.
No, koga uvjerava?
Nas ili samog sebe?
Neodmorni snovi samo ga uznemiruju.
Želi ovo dovršiti.
Biti smatran kao pametan, poštovan čovjek.
Kako će to uspjeti?
Ako ni sam ne zna što radi.
Voljet ću
Zašto da te slušam?
Vidi dokud me to dovelo.
Ti mi nisi pomogao.
Zaustavio si me.
Kao da si stavio pauzu na moju priču.
Dosta mi je toga.
Hodat ću kako želim.
Nosit ću što želim.
Mrzio si to.
Zato ću ja sad to voljeti.
„Mračne zasluge onih koji su nam kihnuli na dušu“
V. Vujović
Kihnula si
i zarazila me.
Onda se više nikad nisi pojavila.
Kihnuo si
i zarazio me.
Onda više nikad ni riječ od tebe nisam čula.
Kihnuli ste
i zarazili me.
Ali ovaj put sam otpornija bila
i napokon ozdravila.
Zasluga dolazi svima
jer ipak
više je tamnijih nego svjetlijih.
Kuća na oblaku s mjesečinom
Tako blizu,
a tako daleko.
Ljestve na oblaku prikazat će ti se i pomoći.
Ali samo ako vjeruješ.
Ako vjeruješ,
vidjet ćeš kako izgleda.
Ta mala kuća na oblaku
neće biti ovdje dugo.
Pojavit će se, samo na mjesečini.
Ne postoji specifično mjesto gdje se nalazi.
Može biti bilo gdje, bilo kada.
Ali samo ako vjeruješ.
Ni ja ne vjerujem ženama koje se ne zaljubljuju
(prema Veri Vujović)
Ne vjerujem ženi koja se ne zaljubljuje.
Tko si može to dozvoliti?
Živimo samo jednom,
stoga žena si,
budi ponosna na to.
Zaljubiti se nije lako,
no to ne znači da ne smiješ.
To dođe i prođe.
Ne trebaš nikakve savjete.
Budi slobodna u svojoj ljubavi.
Osjećaj se ponosno kad ju izjaviš.
Budi sretna i ne taji to.
Dozvoli si da osjećaš ljubav
i iskre i leptiriće.
Dozvoli samoj sebi voljeti
privući ćeš sreću.
Zato, ne vjerujem ženama koje se ne zaljubljuju.
Listajući stare knjige
Prašina ih je obuzela,
do sada su netaknute bile.
Stare. Dosadne.
Zaboravljene.
Kroz svaku stranicu što bijaše netaknuta,
stara knjiga još je više osjetljivija.
Kako to zaustaviti?
Nažalost u tim knjigama
nema nam odgovora.
Mentorica: učiteljica Snježana Tramburovski
