Ukrajinski suvremeni pjesnici

Kao i prošle godine u našoj školi provodi se projekt čitanja suvremen poezije. Prošlogodišnji sedmaši, ove godine hrabri osmaši sada su već navikli na takva čitanja i slušanja poezije te  pisanja vlastitih tekstova nakon provedenih razgovora. Ove smo godine puno aktivnosti oko poticanja čitanja dijelili i s ostalim učenicima škole od izložbe o čitateljskim navikama naših sumještana, preko dana čitanja u školi do srodnih projekata vezanih uz proučavanje slikarstva Miljenka Stančića te korištenje njegovih slikarskih motiva za osobno pisanje i slikanje.

Planove nam je „poremetilo“ ovo teško vrijeme u kojem živimo pa su se na satovima čitanja pronašli ukrajinski suvremeni pjesnici Lina Kostenko,  Katerine Kalitko, Ostapa Slzvynskyja i drugih. Ta poezija dodiruje  teme ratova, smrti, pokušaja osmišljavanja života, ali koristi i snažne slike ukrajinskih prostranstava, suživota s prirodom u skromnim okolnostima. Poezija je to koja je duboko ukorijenjena u egzistencijalizmu, propitkivanju smisla života, svjesnosti o njegovoj kratkoći i neprocjenjivosti.  Jasno izriče nepravednost i nejednakost sudbina, ali kao da „nema vremena za prozivku krivaca“, nastoji dograbiti atmosferu sadašnjeg trenutka, uzviknuti svoj identifikacijski krik u svijest čitatelja i zarobiti ga što duže u misao kojoj se on mora vraćati i prenositi ju dalje.

U prvom krugu tekstova predstavljamo vam pjesme učenika 8. a i 8. c koji su pod mentorstvom učiteljice Tramburovski  preuzeli neke motive ovdje spomenute i razradili temu života kao prostora perona i kolosijeka i proputovanja vlakovima. Imaginarno skroz jer smo mi narod koji, nažalost, vlakove ne koristi u svakodnevnici jer nam nisu rentabilni. A to je sasvim jedna druga priča i nećemo je miješati u poeziju.

 Tekst sastavila: Snježana Tramburovski


Putujemo kao mravi.

Oproštajni poljupci,

Oproštajne fraze:

„Nedostajat ćeš mi!“

Zvijezde koje ostaju za vagonom,

Tapeciraju pruge kojima prolazi.

Ocrtavaju nove okvire.

Ljudi odlaze.

Misli odlaze.

Osjećaji prolaze.

Putuju.

 

Gabrijela Krobot, 8.c


 

ŽIVOT JE KAO KOLODVOR  

 

Ona zadržava poljupce u zraku,

Slijepi putnici zvijezde vide.

Samo ona moje rane grije,

Rešetka što zatvara vagon ispred nas.

 

Putuje kao ljudi koji ulaze u bifee.

Dolaze – odlaze.

Još kad je bila prvi razred

Moje poljupce je brala, a sada

S kartom u ruci odlazi na peron.

 

 

Sama provodi vrijeme gledajući

u luster na kojem prolazi vrijeme.

Sirotinju koju gleda iznutra

kao moje srce lupa.

 

Helena Lorela Bunić, 8.c


 

U čekaonici sjedi dama na tapeciranom sjedalu

S nepoznatim ljudima.

Čeka nepoznate vagone;

na beskonačnim peronima.

Ljudi nose kovčege, a neki zavežljaje.

Zašto svi ljudi ne mogu biti isti?

 

Luka Friščić, 8.a


 

Svi putnici su mi nepoznati. Neki ulaze sa punim kovčezima dok su oni bogatiji u tapeciranome odjeljku. Šećeš vlakom, vidiš djecu kako igraju dame. Polako pada noć gdje luster poput orhideje počinje svijetliti. Kvarovi vlaka se dešavaju sve češće… dok se zvijezde polako odmiču.

Leon Kocijan, 8.c


 

Na kolodvoru je vrlo živo.

U bifeu gospoda ispijaju pivo.

Sirotinja se u čekaonici tiska,

Svoj jadni zavežljaj u ruci stiska.

Stiže vlak!

Gospoda jure u tapecirane odjeljke,

A sirotinja iza rešetaka

Teretnoga vlaka.

 

Lana Petrišić, 8.a


 

Kolodvor

S kovčegom u ruci, sjedim u tapeciranom odjeljku.

Kroz prozor gledam ljude kako jure na perone i čekaju u čekaonicama sljedeći vlak.

Vlak kreće, lusteri se njišu.

Slike pejzaža krase putovanje.

Priroda je predivna.

Tu i tamo neki slijepi putnik nešto mrmlja.

Opet u bifeu čujem životne priče.

Vlak i dalje juri, moj vlak juri.

Drugi vlakovi ne stižu.

Sve je to život. Danas jesi sutra te nema.

Vlakovi i život slična stvar, prolaznosti.

 

Lana Šoković, 8.a


 

Život je kao kolodvor

Istovremeno gledam kroz rešetke dok sirotinje u vagonima igraju damu. Čekaonice se pune sa zavežljajima i kovčezima. A vagoni prvog reda počinju se prazniti, blagajne se pune dok su željezni okviri kombinirani s tapeciranim odjeljcima. I osjećam miris kave koji dolazi iz bifea.

Nela Plantak, 8.a


 

Život je kao kolodvor

orhideje u vagonu

mirišu na karte

slijepi putnici prvog razreda

odlaze od svojih voljenih

u tapeciranom odjeljku

rešetke pune ljubavi

kovčezi puni bombona,

djeca tužna jer im nema spasa.

 

Lea Lamberščak, 8.a


 

Govorim ti fraze na peronu

Govorim ti fraze na peronu

Kad nas putnici iz vlaka gledaju

Na stolicama sjedimo,

A ispred nas samo jedan stol

I na njemu dama

Našu igru promatra pokoji putnik

A mi ih gledamo sve

Kako sa svojim zavežljajima

Čekaju da uđu u vlak

Dosta je vremena prošlo

Igra još traje

Iznad nas upalio se luster

I kao blistave noćne zvijezde sjaji

Igra se bliži kraju

Iz bifea iza ugla

Fini mirisi stižu

I to se sve događa

Kad ti govorim fraze na peronu.

 

Vito Vujnovac, 8.a


 

Slijepi putnici

Slijepi putnici,svugdje ih ima na peronima, autobusnim postajama

Premrzli stoje sa svojim zavežljajima i čekaju pravu priliku za ukrcati se

Krate vrijeme igrajući dame kamenjem na starim pločicama perona

zamišljajući topli dom i svjetlost zlatnog lustera koja ih obasjava

kada sjede na tapeciranom trosjedu i uživaju bez briga

 

Marin Plantak, 8.a


 

Rat kroz rijeku

Kada među ljudima strahovi teku

Protivnici vode rat kroz rijeku

A umorni putnici koji kroz

polja biježe

više ne prepoznaju

sami sebe

 

Manuela Rušec 8.a


 

Peron ljubavi

na peronu stoje djevojka i muškarac

gledaju se u oči i skreću pogled

djevojka zaplače te ju muškarac zagrli

poljubio ju je posljednji put prije nego što je ušao u vlak

i dalje ju je gledao kroz rešetke

bilo je kao da su posljednji u svijetu

kada je vlak napustio kolodvor i krenuo dalje

još uvijek plačući se nasmiješil i krenula prema izlasku

znajući da na peronu ljubavi

zbogom nije zbogom

već je „vidimo se kasnije“

 

Brigita Šmic, 8.a


 

Dama je nestala duž širine hodnika

Onako nekako

ljudi čekaju na peronu

ne znajući je li čudna ili čudesna

 

Njeni poludjeli je prsti vuku

Gorko , slatko , naivno

noseći pismo u kojem iznosi svoje duboke misli

 

Poljubi me za kraj, da ti kažem kako stvari prođu.

Ti, što razdvajaš svijet

Tako sam na ovom svijetu sama

 

Poljubi me za kraj

objasnit ću ti sve u hodu

Ti, što tjeraš ljude od sebe

pa se čudiš kada odu

 

Eva Friščić, 8.c


 

Fokusiram prašnjavi luster u čekaonici,

vagoni puni sjećanja kao da jure čekaonicom.

Vidim li ih samo ja i moja oka dva?

Glava mi je kao kolodvor.

Sjećanja dolaze, tad vidim ih,

zatim odlaze i stižu nova.

Kao vlakovi, rekla bih.

U kovčegu su buduće uspomene.

Sjetit će me na faks,

a sjetit ću se i osnovne,

gdje su mnoge muke proživljene,

bilo je i dobrog, bilo je i lošeg.

No, osjećaj mi nije realan,

kao da i ne čekam vlak za faks,

već kao da čekam zvono za kraj sata.

Da, tad ću prestati zuriti u lampu.

Laura Hublin, 8.c


 

Svatko od nas stat će na peronu

karte na blagajnu stavit mirno.

U čekaonici zavežljaj putnici drže

Dok slijepi putnik u strahu čeka

gledajući u zvijezde

 

Rešetke se miču, a

putnici prvog reda pjesme pjevaju

Fraze, riječi brzo prolaze,

u tren oka vlakom odoše

 

Lucija Flegar, 8.c


 

Odlučila sam na kolosijeku gledati zvijezde.

Razmišljajući kako život ostavlja rane.

Vagoni stoje

u zastojima,

u kvarovima.

Slijepi putnici

neki u tapeciranim odjeljcima

neki u onome s rešetkama.

Uz željezne okvire,

orhideje, bifee

igraju dame.

 

Vanja Horvat,8.c


 

Ljudi izriču bezvezne fraze na peronu.

Rade rane među njima kako bih dobili mjesto.

Neki putuju u strahu, neki u rezerviranom vagonu, neki kao slijepi putnik

koji je kombinirao vrijeme kada će ući.

Kada bi pala noć, mnogi bi gledali zvijezde kao zarobljenici koji staju iza rešetaka.

 

Domagoj Plantak, 8.c


 

Život je kolodvor

U kombinaciji ovih karata

koje nas vode kroz slijepi put do života

gdje smo samo putnici koji putuju u tapeciranom odjeljku.

Kvarovi i greške koje nas sprječavaju

da postanemo zvijezde.

kolodvori su početak naše

beskrajne vožnje.

 

Dario Pranjić, 8.a


 

U čekaonicama umorni putnici

u tapeciranom odjeljku

slijepi putnici svoje rane

liječe

kada kroz rešetke gledaju

kako zvijezde lete

a iz čekaonica karte odlete

tad kroz ceste prolaze greške

Manuela Rušec 8.a


 

Na kolodvoru briga

U vlaku života

slijepi putnici zastali na blagajni.

Kroz rešetke tjeskobe gledaju

svoje zavežljaje pretrpane brigama ne ispuštaju

na kolodvoru dilema nastali su kvarovi

 

Ima raznih ljudi

Neki rezervirani

čekaonice im prepune

neki uznemireni

kočnice straha im popustile

 

Neki pak samo uz šale i fraze

Sve prepreke u životu s osmijehom gaze.

Dora Martinec, 8.a


 

zvučnici na peronu

utihli su kao luster kad bifei putnike otpuste

a ona, stoji slijepa

kad putnici

peronima prolaze rane ostaju

kao ostatci poderanog zavežljaja

 

putuje,

putuje sama, iza rešetaka

krije svoju sirotinju između odjeljaka

gleda putnike vagona prvog razreda

gleda, ali ne vidi

zvjezdani okviri

ponovno joj skrivaju lice

 

nismo li svi jednako slijepi u zvjezdanim okvirima?

 

Leona Banjac, 8.a


 

1 Comment

  1. Prekrasne pjesme!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Moglo bi vam se svidjeti...