Ukrajinski suvremeni pjesnici
Kao i prošle godine u našoj školi provodi se projekt čitanja suvremen poezije. Prošlogodišnji sedmaši, ove godine hrabri osmaši sada su već navikli na takva čitanja i slušanja poezije te pisanja vlastitih tekstova nakon provedenih razgovora. Ove smo godine puno aktivnosti oko poticanja čitanja dijelili i s ostalim učenicima škole od izložbe o čitateljskim navikama naših sumještana, preko dana čitanja u školi do srodnih projekata vezanih uz proučavanje slikarstva Miljenka Stančića te korištenje njegovih slikarskih motiva za osobno pisanje i slikanje.
Planove nam je „poremetilo“ ovo teško vrijeme u kojem živimo pa su se na satovima čitanja pronašli ukrajinski suvremeni pjesnici Lina Kostenko, Katerine Kalitko, Ostapa Slzvynskyja i drugih. Ta poezija dodiruje teme ratova, smrti, pokušaja osmišljavanja života, ali koristi i snažne slike ukrajinskih prostranstava, suživota s prirodom u skromnim okolnostima. Poezija je to koja je duboko ukorijenjena u egzistencijalizmu, propitkivanju smisla života, svjesnosti o njegovoj kratkoći i neprocjenjivosti. Jasno izriče nepravednost i nejednakost sudbina, ali kao da „nema vremena za prozivku krivaca“, nastoji dograbiti atmosferu sadašnjeg trenutka, uzviknuti svoj identifikacijski krik u svijest čitatelja i zarobiti ga što duže u misao kojoj se on mora vraćati i prenositi ju dalje.
U prvom krugu tekstova predstavljamo vam pjesme učenika 8. a i 8. c koji su pod mentorstvom učiteljice Tramburovski preuzeli neke motive ovdje spomenute i razradili temu života kao prostora perona i kolosijeka i proputovanja vlakovima. Imaginarno skroz jer smo mi narod koji, nažalost, vlakove ne koristi u svakodnevnici jer nam nisu rentabilni. A to je sasvim jedna druga priča i nećemo je miješati u poeziju.
Tekst sastavila: Snježana Tramburovski
Putujemo kao mravi.
Oproštajni poljupci,
Oproštajne fraze:
„Nedostajat ćeš mi!“
Zvijezde koje ostaju za vagonom,
Tapeciraju pruge kojima prolazi.
Ocrtavaju nove okvire.
Ljudi odlaze.
Misli odlaze.
Osjećaji prolaze.
Putuju.
Gabrijela Krobot, 8.c
ŽIVOT JE KAO KOLODVOR
Ona zadržava poljupce u zraku,
Slijepi putnici zvijezde vide.
Samo ona moje rane grije,
Rešetka što zatvara vagon ispred nas.
Putuje kao ljudi koji ulaze u bifee.
Dolaze – odlaze.
Još kad je bila prvi razred
Moje poljupce je brala, a sada
S kartom u ruci odlazi na peron.
Sama provodi vrijeme gledajući
u luster na kojem prolazi vrijeme.
Sirotinju koju gleda iznutra
kao moje srce lupa.
Helena Lorela Bunić, 8.c
U čekaonici sjedi dama na tapeciranom sjedalu
S nepoznatim ljudima.
Čeka nepoznate vagone;
na beskonačnim peronima.
Ljudi nose kovčege, a neki zavežljaje.
Zašto svi ljudi ne mogu biti isti?
Luka Friščić, 8.a
Svi putnici su mi nepoznati. Neki ulaze sa punim kovčezima dok su oni bogatiji u tapeciranome odjeljku. Šećeš vlakom, vidiš djecu kako igraju dame. Polako pada noć gdje luster poput orhideje počinje svijetliti. Kvarovi vlaka se dešavaju sve češće… dok se zvijezde polako odmiču.
Leon Kocijan, 8.c
Na kolodvoru je vrlo živo.
U bifeu gospoda ispijaju pivo.
Sirotinja se u čekaonici tiska,
Svoj jadni zavežljaj u ruci stiska.
Stiže vlak!
Gospoda jure u tapecirane odjeljke,
A sirotinja iza rešetaka
Teretnoga vlaka.
Lana Petrišić, 8.a
Kolodvor
S kovčegom u ruci, sjedim u tapeciranom odjeljku.
Kroz prozor gledam ljude kako jure na perone i čekaju u čekaonicama sljedeći vlak.
Vlak kreće, lusteri se njišu.
Slike pejzaža krase putovanje.
Priroda je predivna.
Tu i tamo neki slijepi putnik nešto mrmlja.
Opet u bifeu čujem životne priče.
Vlak i dalje juri, moj vlak juri.
Drugi vlakovi ne stižu.
Sve je to život. Danas jesi sutra te nema.
Vlakovi i život slična stvar, prolaznosti.
Lana Šoković, 8.a
Život je kao kolodvor
Istovremeno gledam kroz rešetke dok sirotinje u vagonima igraju damu. Čekaonice se pune sa zavežljajima i kovčezima. A vagoni prvog reda počinju se prazniti, blagajne se pune dok su željezni okviri kombinirani s tapeciranim odjeljcima. I osjećam miris kave koji dolazi iz bifea.
Nela Plantak, 8.a
Život je kao kolodvor
orhideje u vagonu
mirišu na karte
slijepi putnici prvog razreda
odlaze od svojih voljenih
u tapeciranom odjeljku
rešetke pune ljubavi
kovčezi puni bombona,
djeca tužna jer im nema spasa.
Lea Lamberščak, 8.a
Govorim ti fraze na peronu
Govorim ti fraze na peronu
Kad nas putnici iz vlaka gledaju
Na stolicama sjedimo,
A ispred nas samo jedan stol
I na njemu dama
Našu igru promatra pokoji putnik
A mi ih gledamo sve
Kako sa svojim zavežljajima
Čekaju da uđu u vlak
Dosta je vremena prošlo
Igra još traje
Iznad nas upalio se luster
I kao blistave noćne zvijezde sjaji
Igra se bliži kraju
Iz bifea iza ugla
Fini mirisi stižu
I to se sve događa
Kad ti govorim fraze na peronu.
Vito Vujnovac, 8.a
Slijepi putnici
Slijepi putnici,svugdje ih ima na peronima, autobusnim postajama
Premrzli stoje sa svojim zavežljajima i čekaju pravu priliku za ukrcati se
Krate vrijeme igrajući dame kamenjem na starim pločicama perona
zamišljajući topli dom i svjetlost zlatnog lustera koja ih obasjava
kada sjede na tapeciranom trosjedu i uživaju bez briga
Marin Plantak, 8.a
Rat kroz rijeku
Kada među ljudima strahovi teku
Protivnici vode rat kroz rijeku
A umorni putnici koji kroz
polja biježe
više ne prepoznaju
sami sebe
Manuela Rušec 8.a
Peron ljubavi
na peronu stoje djevojka i muškarac
gledaju se u oči i skreću pogled
djevojka zaplače te ju muškarac zagrli
poljubio ju je posljednji put prije nego što je ušao u vlak
i dalje ju je gledao kroz rešetke
bilo je kao da su posljednji u svijetu
kada je vlak napustio kolodvor i krenuo dalje
još uvijek plačući se nasmiješil i krenula prema izlasku
znajući da na peronu ljubavi
zbogom nije zbogom
već je „vidimo se kasnije“
Brigita Šmic, 8.a
Dama je nestala duž širine hodnika
Onako nekako
ljudi čekaju na peronu
ne znajući je li čudna ili čudesna
Njeni poludjeli je prsti vuku
Gorko , slatko , naivno
noseći pismo u kojem iznosi svoje duboke misli
Poljubi me za kraj, da ti kažem kako stvari prođu.
Ti, što razdvajaš svijet
Tako sam na ovom svijetu sama
Poljubi me za kraj
objasnit ću ti sve u hodu
Ti, što tjeraš ljude od sebe
pa se čudiš kada odu
Eva Friščić, 8.c
Fokusiram prašnjavi luster u čekaonici,
vagoni puni sjećanja kao da jure čekaonicom.
Vidim li ih samo ja i moja oka dva?
Glava mi je kao kolodvor.
Sjećanja dolaze, tad vidim ih,
zatim odlaze i stižu nova.
Kao vlakovi, rekla bih.
U kovčegu su buduće uspomene.
Sjetit će me na faks,
a sjetit ću se i osnovne,
gdje su mnoge muke proživljene,
bilo je i dobrog, bilo je i lošeg.
No, osjećaj mi nije realan,
kao da i ne čekam vlak za faks,
već kao da čekam zvono za kraj sata.
Da, tad ću prestati zuriti u lampu.
Laura Hublin, 8.c
Svatko od nas stat će na peronu
karte na blagajnu stavit mirno.
U čekaonici zavežljaj putnici drže
Dok slijepi putnik u strahu čeka
gledajući u zvijezde
Rešetke se miču, a
putnici prvog reda pjesme pjevaju
Fraze, riječi brzo prolaze,
u tren oka vlakom odoše
Lucija Flegar, 8.c
Odlučila sam na kolosijeku gledati zvijezde.
Razmišljajući kako život ostavlja rane.
Vagoni stoje
u zastojima,
u kvarovima.
Slijepi putnici
neki u tapeciranim odjeljcima
neki u onome s rešetkama.
Uz željezne okvire,
orhideje, bifee
igraju dame.
Vanja Horvat,8.c
Ljudi izriču bezvezne fraze na peronu.
Rade rane među njima kako bih dobili mjesto.
Neki putuju u strahu, neki u rezerviranom vagonu, neki kao slijepi putnik
koji je kombinirao vrijeme kada će ući.
Kada bi pala noć, mnogi bi gledali zvijezde kao zarobljenici koji staju iza rešetaka.
Domagoj Plantak, 8.c
Život je kolodvor
U kombinaciji ovih karata
koje nas vode kroz slijepi put do života
gdje smo samo putnici koji putuju u tapeciranom odjeljku.
Kvarovi i greške koje nas sprječavaju
da postanemo zvijezde.
kolodvori su početak naše
beskrajne vožnje.
Dario Pranjić, 8.a
U čekaonicama umorni putnici
u tapeciranom odjeljku
slijepi putnici svoje rane
liječe
kada kroz rešetke gledaju
kako zvijezde lete
a iz čekaonica karte odlete
tad kroz ceste prolaze greške
Manuela Rušec 8.a
Na kolodvoru briga
U vlaku života
slijepi putnici zastali na blagajni.
Kroz rešetke tjeskobe gledaju
svoje zavežljaje pretrpane brigama ne ispuštaju
na kolodvoru dilema nastali su kvarovi
Ima raznih ljudi
Neki rezervirani
čekaonice im prepune
neki uznemireni
kočnice straha im popustile
Neki pak samo uz šale i fraze
Sve prepreke u životu s osmijehom gaze.
Dora Martinec, 8.a
zvučnici na peronu
utihli su kao luster kad bifei putnike otpuste
a ona, stoji slijepa
kad putnici
peronima prolaze rane ostaju
kao ostatci poderanog zavežljaja
putuje,
putuje sama, iza rešetaka
krije svoju sirotinju između odjeljaka
gleda putnike vagona prvog razreda
gleda, ali ne vidi
zvjezdani okviri
ponovno joj skrivaju lice
nismo li svi jednako slijepi u zvjezdanim okvirima?
Leona Banjac, 8.a
Prekrasne pjesme!