Vera Vujović

Prelijepe misli o svojoj posvećenosti čitanju od najranije dobi podijelila je s nama zagrebačka pjesnikinja Vera Vujović. Veru smo u našoj školi već predstavljali na Tulumu slova i njezina pjesma “Ne vjerujem ženama koje se ne zaljubljuju” tada je bila odabrana za čitanje u finalu i učenica koja ju je čitala tada odnijela je prvu nagradu. I u našim čitanjima poezije pjesma je pobudila interes kod djevojaka i veliko očuđenje. Ovdje prenosimo Verinu poruku našim učenicima.

Čitanje

Nekad, u veoma davnim civilizacijama, poznavanje slova i moć čitanja čuvani su kao tajna. Dostupni samo vladarima i svećenicima upućenim u tajna znanja za utjecaj čovjeka na svijeta oko njega.

A ja sam do čitanja došla u sretnom vremenu kad je dostupno gotovo svima.  Slova su bila manje zanimljiva od slika na razglednicama ili u stripu, ali su davala pristup slutnji da služe nečem čemu još nisam otkrila ključ.

Škola je bila najljepše i najzanimljivije mjesto od svih koja postoje. Iako sam puno odgađala pisanje lektire preko ljeta i ronila suze kad bi me stisnuo vremenski tjesnac par tjedana do početka rujna. Čitanje je davalo moć. Hranilo je znatiželju. Razvijalo je — dok me zabavlja, drži u napetosti, vodi kroz početke i krajeve ili nagrađuje moje strpljenje (mnogo toga nisam ni znala da imam – a naročito strpljenje!) — razvijalo je moje poznavanje pojmova i njihovih suodnosa. Zakulisno, dok sam mislila da samo čitam priču koja mi se odaje ili pjesmu koja mi prolazi ravno, ravno kroz srce, razvijalo je moju udomljenost u jeziku, moju pismenost.

I sve to možda i ne bi bilo toliko važno, da nije užitak čitanja i podizanja svijeta koji je tamo između stranica dvodimenzijski stiješnjen dok je knjiga zaklopljena — i mog privremenog paralelnog života u tom svijetu (te tako mnogih blistavih života) — davao prostoj intimnoj samoći. Tako potrebnoj u nježnoj i znatiželjnoj dobi mladih osoba koje idu u školu. Davao je taj prostor čitanja mjesto za sve što mi treba, a što ne bih znala tražiti. Za intimu s tugom, s nadom, novu sliku puta, inspiraciju, osjećaj velikog razumijevan između mene i onog/one tko je nešto što čitam daaavno, davno napisao/napisala, iskustvo dara između pisca i čitatelja, neznanih jedan drugome. Iskustvo prepoznavanja, slobode i hrabrosti za nju, u poduprtosti unutrašnjeg svijeta čitanjem. Osjećaj, na kraju, da znam je li nešto istina ili nije. Bez obzira na vještinu riječi, da prepoznajem one točne, kao i one koje govore baš meni. Da nikad ne mogu biti sama, ili bez hrane, za nešto što nazovimo dušom.

Vera Vujović

 


VERA VUJOVIĆ

(Zagreb, 4. 3. 1964.) završila je u studij komparativne književnosti i starogrčkog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radila je kao prevoditeljica te urednica proze i poezije (izdavači Kigen, Aora, Štajer-Graf, Funditus).

Autorica je poezije i proznih tekstova objavljivanih u radijskim emisijama i časopisima za kulturu (Poezija, Zarez, Re, ProFemina).

Objavljuje književne prijevode s francuskog i engleskog jezika. Za Hrvatski radio i časopise prevodi poeziju (Mary Oliver, Naomi Shihab Nye i Li Young Lee). Godine 2010. do 2012. sudjelovala je u organizaciji i selekcijskome odboru festivala ”Kratka priča je ženskog roda”, a u okviru djelatnosti udruga za kulturu (”KoLibra” i ”Nova stranica”) organizirala je i vodila književna događanja.

Objavljeni književni prijevodi:

  • Isabel Losada: Moj put do prosvjetljenja (Hena Com, 2006.)
  • Serdar Ozkan: Glas ruže (Hena Com, 2007.)
  • Laurent Garnier: Electrochock (Celeber, 2005.)
  • Christian Gailly: Večer u klubu (Hena Com, 2005.)
  • Ljubavni sastanak u Senlisu – Izbor iz dramskog djela Jeana Anouilha (Durieux, 2018.)
  • Objavila je zbirke poezije:
  • ‘Tintana olovka’ (Funditus d.o.o., Zagreb 2014.)
  • ‘Godina nakon Egipta’ (Naklada Breza, Zagreb 2014.)
  • ‘Prkos čuperka trave’ (Hrvatsko društvo pisaca, Zagreb 2019.)

Nagrađena je Kiklopom za dječju knjigu godine 2006. (”Nikola Tesla – Snovi koji su nam donijeli struju”, Kigen 2006.), koncepciju i tekst obilježen poetskim minimalizmom autoričina izričaja.

(preuzeto: https://hrvatskodrustvopisaca.hr/hr/clanstvo/clan/vera-vujovic)


Pjesme koje smo u prvom ciklusu čitanja suvremene poezije nasumično odabrali bile su Vrane i Škare. Koristili smo ih kao motivaciju za pisanje tekstova s preuzetim motivima i također ispisivali zapise neposrednih zapažanja koje ćemo objaviti kada skupimo sve teksove.

VRANE

Uvijek ste bile bijele vrane

među crnim.

čudio se moj djed mojoj sestri i meni

u parku s jakim mirisom češera.

ona je bila dovoljno mala

i činilo se da nije čula.

a meni

su se iglice s tla toga časa

nekako zgusnule;

osjećala sam

svoje bijelo

perje


ŠKARE

voljela sam škare.

dok su se druga djeca igrala vani

vlaknastog papira s tankim crtama

presavila sam listove

i spojila poprečno papirnatim prstenom kroz urez

njih četiri smanjena škarama

za svojeručnu slikovnicu, o naravno kraljevni

koja je stekla zasluge radom

pa ide na bal.

osjećalo se da je u kući još netko

u intenzitetu nevidljivosti

prisutno

dok god sam bila mala

kasnije su mi rekli da je to anđeo

ali mislim

da sam to bila

ja


Vera Vujović: Škare

Pjesma je meni razotkrila da je svatko poseban, da svako ima pravo na svoj glas. Da te tvoji najbliži uvijek mogu poduprijeti u onome što ti voliš.Pjesma u meni budi osjećaj samopouzdanja i kreativnosti.

Ivan Plantak 7.a


Vera Vujović: Škare

U ovoj pjesmi sam osjećala želju za kontrolom, savršenstvom, planom…

Druga djeca ne mare i igraju se vani dok djevojčica ostaje u kući i obrezuje papir, želi ga toliko savršeno obrezanog jer joj treba za slikovnicu koju je sama osmislila. Zamislila sam to kao djevojčicu koja planira i obrezuje svoju budućnost i želi ju savršenu. Slikovnica o kraljevni koja je do svog položaja došla svojom zaslugom je njen stav. Djevojčica želi uspjeh i kontrolu u svojim postignućima i osjeća da ju pri njenu planiranju i maštanju netko promatra. Roditelji kažu da je anđeo, a ona tvrdi da je to ona sama. Što bi to moglo biti? Jesu li to ljudi koji su je pratili i podržavali pri svakom koraku nudeći pomoć koju ona jednostavno nije vidjela? Htjela je sve postići sama, svojim zaslugama. Možda nije htjela vidjeti tu pomoć koja joj se nudi.

I ja sam katkad kao ta djevojčica. Želim obaviti posao sama, no godine školovanja su me naučile da ću zatrebati pomoć, prije ili kasnije.

Laura Hublin 7.c


Meni je ova pjesma vrlo zanimljiva. Govori o djevojčici koja voli škare, ali najzanimljiviji dio mi je završetak. Opisuje kako ju je netko u intenzitetu nevidljivosti gleda. Kada je bila malena njezini roditelji su joj rekli da je to anđeo, ali ona je mislila da je to ona. Isto kada bi se druga djeca vani igrala, ona bi presavila listove, spojila bi poprečno papirnati prstenom kroz uvez i njih četiri smanjena škarama.

Domagoj Plantak  7.c


Vera Vujnović: Vrane

Djed je u parku svojim unukama rekao da su uvijek bile bijele vrane među crnim. Time im je htio reći da su posebne,da ih nitko ne može zamijeniti. Mlađa unuka to nije baš razumjela. Starija unuka je odmah shvatila što je djed htio reći. Osjećala se uzvišeno, samo što stvarno nije poletjela. Djed jako voli svoje unuke kao i one njega.

Elena Hečimović 7.c


Pjesma koja je u čitanjima suvremene poezije prethodnih godina izazvala najviše zanimanja, posebno kod djevojaka jest pjesma Ne vjerujem ženama koje se ne zaljubljuju. Na ovoj poveznici možete pročitati o čitanju suvremen poezije 2017. na Tulumu slova. http://os-sracinec.skole.hr/?news_id=610#mod_news

 

Ne vjerujem ženama koje se ne zaljubljuju.

koje se otpute drugim kanalima, ogreznu

u depresiji, okajavanju, u slatkom

ili savršenstvu. ženama koje kažu da fali

sive mase onim drugima

i da nije jednako

raspodijeljena. mudrim, urednim samodopadnim

ženama koje ne gube glavu

koje ne gube srce

niti ga traže natrag niti ga jedna drugoj

sućutno pomažu iscijeliti.

ne vjerujem predanim

suprugama ženama koje znaju gdje im je

mjesto koje u torbici imaju

kompletan manikirski pribor i obrve čupaju

tako simetrično – simetrično nose

obje polovice lica. ne vjerujem previdu

ni pravilima u nizu na sušilima za rublje

ne vjerujem sezonama bez dana

koji odudaraju. ne vjerujem predumišljaju

ni zauvijek stečenoj prednosti. ne vjerujem

nadasve small-talku nedjeljnom ručku u krugu

i frizerskoj vještini ni besprijekornom

objašnjenju zrncima mudrosti koja upiju žar

iz pepela; soli koja apsorbira mrlju.

vjerujem da treba kliktati. izvrnuti s poleđine

unutrašnjost lica. otvoriti kutije najfinijih

bombona koje se čuvaju

za posebne prigode dok ne pobijele. upiti

sok iz javorovih žila. ispljunuti otrov

prije no što ga pustimo kroz svoj krvožilni

sustav i srce skinuti s užeta pri dnu kojeg se

klati kao cigla bez sjećanja svoga niza. rasparati

podstave povaditi ušivene novčiće iz poruba

uhvatiti lom svjetlosti na njihovoj površini

i –zvuk –

kada padaju u fontane.

0

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *