Ako niste znali… Učenici naše škole bili su vrlo uspješni na ovogodišnjem LiDraNu!
Tako su čak tri učenice sa svojim literarnim radovima sudjelovale na Županijskom LiDraNu, koji se ove godine održao 26. veljače u Kulturnom centru Ivan Rabuzin u Novom Marofu. To su sljedeće učenice: Mirta Pecik s proznim tekstom Dvije Mirte (koji je ujedno predložen i za Državni LiDraNo 2026.) Elizabeta Balentović s pjesmom U ritmu snova te Iva Debić s proznim tekstom Baš kao pjesma. Mentorica učenicama bila je učiteljica Mirela Briševac. Pročitajte radove učenica u prilogu.
Osim u literarnom, Elizabeta Balentović bila je vrlo uspješna i u scenskom stvaralaštvu te je također na Županijskom LiDraNu u Novom Marofu izvela kazivanje poezije M.Doleneca Dravskog Ivanjska iskrica. Elizabetin mentor bio je učitelj Milorad Kućar.
Čestitke učenicama i njihovim mentorima!
Dvije Mirte
Zove se Mirta, baš kao i ja. Ima jedanaest godina, baš kao i ja. Ali Mirta nema ono što ja imam – obitelj.
Upoznala sam je prije dvije godine, u prosincu. Mama je predložila da skupimo igračke, slatkiše i nešto odjeće te ih odnesemo u Dom za nezbrinutu djecu u Zagrebu. Htjela je da vidim kako izgleda život onih koji nemaju ono što ja svakodnevno uzimam zdravo za gotovo. Nisam ni slutila da će mi taj dan promijeniti pogled na svijet.
Dom je bio topao, ali tih. Djeca su se igrala, smijala, no u njihovim očima skrivala se neka duboka čežnja. Među njima sam ugledala jednu djevojčicu. Duga plava kosa padala joj je niz ramena, a oči su joj bile plave poput neba. Stajala je kraj prozora i gledala van, kao da nekoga čeka. Nisam mogla maknuti pogled s nje. Srce mi je kucalo brže, a noge su mi se zalijepile za pod. Odjednom je primijetila moju znatiželju. Polako je prišla, pružila ruku i rekla: „Ja sam Mirta. “ Zastala sam, šokirana. „I ja sam Mirta! “ – izletjelo mi je kroz smijeh. Smijale smo se obje, kao da smo pronašle neku čarobnu poveznicu. Sjela je kraj mene na klupicu uz prozor. Dvije Mirte, obje plavokose, istih godina, sjede jedna do druge i razgovaraju. Najprije o igračkama, školi, omiljenim pjesmama. A onda, iznenada, pitanje koje mi je zaledilo osmijeh: „Kako je to imati roditelje? “ Nisam znala što reći. Riječi su mi zapinjale u grlu. Ona je nastavila: „Ja ih nikad nisam upoznala. U Dom sam došla kao beba. Moja obitelj su djeca i tete koje se brinu o nama. Najteže mi je kad dođu blagdani. Svi nekoga čekaju, a ja samo gledam kroz prozor i pitam se zašto su me ostavili. “
Spustila sam pogled jer mi se srce stegnulo. Osjetila sam kako mi suze klize niz lice. Mirta me zagrlila, nježno, kao da ona tješi mene, a ne obratno. U meni se probudio bijes i tuga, ali i golema zahvalnost što imam obitelj.
Kad sam se smirila, rekla mi je nešto što nikada neću zaboraviti: „Ti si prava sretnica. Imaš najveće bogatstvo na svijetu – obitelj koja te voli. Nikakvi darovi ne mogu zamijeniti roditeljsku ljubav. “
Na povratku kući nisam rekla ni riječ. U mislima sam nosila Mirtine riječi. Danas, kad se naljutim na brata ili roditelje, sjetim se Mirte. Ljutnja nestane, a ostane samo zahvalnost. Ja imam ono što ona sanja – obitelj. Obitelj nije samo riječ, ona je čudo. I zato, kad god pogledam svoje roditelje, znam da imam najveći dar koji život može dati.
Mirta Pecik, 5. c
U ritmu snova
Kažu mi: „To nije sigurno.
Od toga se ne živi.“
Izgovaraju moje snove
kao neku opasnost.
Kažu mi: “Pametna si.
Imaš odlične ocjene,
možeš se baviti bilo čime.
Glazba nije za nekoga
tko može ostvariti više.
Smiješe se dok mi objašnjavaju stvarnost,
a ne znaju da ja u njoj tonem, bez glazbe.
Jer, kad god sumnjam u sebe,
note me podignu.
Kad srce zaboli,
pjevanje oslobađa.
Ne trebam glasove
koji mi govore da nešto ne mogu.
Imam ritam
koji me vodi naprijed.
Moj san nije bijeg.
On je put do pobjede.
I dok me pokušavaju
utišati i spriječiti,
svaki ton me uči
kako ostati svoja.
U tom snu punom tišine
izmjenjuju se crne i bijele tipke.
Njihovi zvukovi šapću mi tajne budućnosti.
Glazba je moj dom.
Želja za njom sve je jača.
Ona raste u srcu, pjeva u duši.
I traje.
Elizabeta Balentović, 7.c
Baš kao pjesma
Govore da sam čudna. Dok moji vršnjaci slušaju trap i drill na bežičnim slušalicama, ja raspetljavam žice svojih starih slušalica i puštam Plavi orkestar. Dok oni scrollaju TikTok, ja čitam knjige. Dok oni bacaju omote od šećera, ja ih spremam u kutiju.
„Ti si baš retro”, kažu mi. I u pravu su. Biti retro u mojoj generaciji nije mana. To je izbor.
Moja kolekcija omota od šećera počela je slučajno. Baka mi je dala jedan i rekla: „Čuvaj, to je lijepo. ” I čuvam. Ljudi me gledaju čudno kad ga stavim u džep umjesto da ga bacim. Ali ja vidim ono što oni ne vide – ljepotu u malim stvarima. Upravo me ta ljepota privukla poeziji.
Volim slušati stare bendove. Kad stavim slušalice (one sa žicama koje se stalno zapetljavaju, ali to je dio čara) i pustim neku dobru retro glazbu, osjećam nešto što nova glazba ne može dati. Te stare pjesme imaju dušu. Imaju priču. Imaju duboku poeziju u sebi. A poezija me uči strpljenju. Ne možete je čitati brzo. Ne možete je preskakati. Morate stati, usporiti, razmisliti.
Biram stihove koji se ne zaboravljaju nakon nekoliko sekundi, pjesme koje ostaju u mislima i sitnice koje imaju značenje. Poezija mi pomaže da bolje razumijem sebe i druge, da osjetim dublje i razmišljam jasnije.
Sve je danas postalo kratko: pjesme, videi, poruke, pažnja. Nemamo vremena zastati, poslušati stih, razmisliti o jednoj rečenici ili sačuvati mali predmet koji nešto znači. Jer stare pjesme, baš kao i drage sitnice, traže prisustvo, a ono je postala rijetkost. Mislim da nije stvar u tome da ljudi više ne cijene poeziju, nego često ne znaju kako.
Biti retro u mojoj generaciji znači biti drugačiji. Dok svi žure, ja usporavam. Dok svi traže novo, ja cijenim staro. Dok svi bacaju, ja čuvam. Nadalje, biti retro znači biti svjestan da neke stvari zaslužuju preživjeti. I biti sačuvane. Poezija je jedna od njih. Ona nije moderna niti starinska. Ona je jednostavno, ljudska.
Ono što čini poeziju posebno zanimljivom jest njena sposobnost da u svega nekoliko stihova prenese osjećaje, priče i ideje koje bi u prozi zahtijevale stranice teksta. No, poezija nije samo ono što stoji napisano na papiru. Ona je glazba jezika. Ona hvata suštinu našeg iskustva: ljubav, bol, ljepotu, strah, nadu – i pretvara ga u nešto što možemo podijeliti.
Na kraju, poezija ne ovisi o masama. Ona preživljava u pojedincima. U onima koji osjećaju, čuvaju, slušaju, pamte. A ja sam jedna od tih. Stoga ću radije biti retro i sretna, nego moderna i prazna. Uhvaćena u trenutku. Baš kao pjesma.
Iva Debić, 8. b