U jednoj učionici osnovne škole učiteljica Ana je svaki dan primjećivala nešto čudno – njen omiljeni stolac uvijek je bio na drugom kraju učionice, i to nakon svakog odmora. Znala je da je to djelo nekog nestašnog učenika, ali nije znala tko je krivac.
Učenici 4.b razreda imali su zadatak nastaviti priču o vitezu Bošku. Pročitajte što su napisali.
U sklopu Tuluma slova u našoj školi održana je radionica kreativnog pisanja. Kako nam je ove godine tema bila kriminalistički roman ili priča, nastojali smo se uklopiti temom u svoj stvaralački pothvat. Iskoristili smo stvarnu priču i stvarni zločin inspirirani našim velikanom Ivanom Vučetićem koji je prvi riješio monstruozni kriminalistički slučaj pomoću metode usporedbi otisaka prstiju, odnosno daktiloskopije i smatra se njezinim izumiteljem.
Mi smo Dinijeve tenisice. Mi smo Gazelle i Dino nas svuda vodi. Mi tako mislimo iako nas zapravo vodi Dinijev tata, a ne Dino. Najsretnije smo kad nas vodi u školu, a tužne kad slučajno nama zagazi u blato. Sada je kupio nove tenisice ali ih ne nosi jer smo mi ljepše. (…)
Ja sam malo zrno pšenice. Probudila sam se u vreći punoj pšenice. Jednog dana došao je jedan čovjek, uzeo vreću i otišao s njom na polje. Uzeo me u ruku i bacio na zemlju te sam duboko zaronila u nju. U zemlji je bilo predivno. U njoj mi je bilo toplo, pila sam vodu i voćne sokove te razgovarala s drugim sjemenjem. …
Moja omiljena priča je Crvenkapica. Ona je djevojčica koja je živjela s mamom i voljela svoju baku.
Moja najdraža knjiga zove se Snježna kraljica. To je čarobna knjiga u kojoj se pomiču slike, otvaraju vrata, a na zadnjoj stranici se uzdigne ledeni dvorac.
