Te subote, 21. listopada, nije me, kao obično, probudila mama, već trema. Leptirići u želucu.
Naime, trema me se sjetila jer je moja pjesmica „Črleni beciklin“ bila izabrana za javni nastup istoga dana na Smotri Mali „Kaj v Zelini“. No, kada smo sestra, mama, učiteljica Mirela Briševac i ja sjeli u auto ugodno čavrljajući, trema je negdje nestala. Vjerojatno se sakrila u prelijepim zagorskim pejzažima koje smo putem vidjeli. Tko zna, možda će upravo oni sestri i meni biti inspiracije za iduće pjesmice?!
Stigli smo u Zelinu. Najprije smo otišli u kafić gdje smo sestra i ja popili jagodachino i bananachino, a učiteljica i mama kavu. Prava okrjepa za rano subotnje jutro! Iz kafića smo krenuli ravno u Gradsku vijećnicu gdje su nam riječi ohrabrenja i pohvale uputili gospon gradonačelnik, organizator Smotre i članovi ocjenjivačkog žirija. Moram priznati, dobra ekipa! Uskoro su nas, djecu koja sudjeluju u izvedbi, pozvali na zajedničku probu. Pošto nas je gospođa zadužena za probu prozvala, popeli smo se na pozornicu, uzeli zbirke u ruke i krenuli isprobavati mikrofone. Sve je savršeno „štimalo“. Tijekom probe smo se i sprijateljili, mali i veliki pjesnici.
Počela je priredba, a ja sam s uzbuđenjem gledao goste kako ulaze u dvoranu i među njima tražio svoje navijače: sestru, mamu i učiteljicu. I tako su krenule pjesme redom, u tri bloka. Ja sam bio trinaesti, taman iza jedne male glazbene pauze. Neki kažu da je trinaest nesretan broj, ali ih moram razuvjeriti. Od sad ću uvijek tražiti da budem trinaesti, gdje god nastupao. Prije mene je, naime, bila mala glazbena pauza u kojoj je nastupila slatka pjevačica obučena u etno-suknjicu. Zapamtio sam te dugačke, crne kečkice… No, morao sam se sabrati. Kad sam napokon čuo glas Vida Baloga kako proziva moje ime, znao sam da je došlo mojih pet minuta slave. Ponosno sam izašao iz reda, popravio svoju crvenu leptir mašnu, spustio tregere s ramena na hlače(tako mi se činilo više „cool“) i približio se publici. Uspio sam! Izrecitirao sam svoj „Črleni beciklin“ bez greške, s par dobrih scenskih pokreta. Dok sam slušao gromoglasni pljesak u dvorani, činilo mi se da je moje lice postalo nalik ukrasnoj leptir mašni, rumeno i lepršavo. Tako sam se i osjećao. Sad sam napokon mogao odahnuti. Nakon mene bilo je još prekrasnih pjesama. Ali više me nije bilo briga, ja sam svoje odradio. U kratkoj pauzi na brzinu smo popili sok i pojeli slasne kolačiće i klipiće. Ja sam usput, skrivajući pogled od mame i učiteljice, tražio po dvorani one slatke kečkice. Ali, očito je bila prevelika gužva.
A onda je opet uslijedilo novo uzbuđenje. Dodjela nagrada najuspješnijim autorima i njihovih mentorima. Cijelo sam vrijeme buljio u ekran pazeći hoće li se tamo pojaviti moje ime. No, nije ga bilo. Učiteljica i ja nismo osvojili glavne nagrade, ali su nas zato činili ponosnima zahvalnice, zbirke i prigodni darovi.
Tada je bio domjenak, moram vam priznati jaaako ukusanJ. Nakon fine klope napravili smo i nekoliko fotki za uspomenu. Sestra se nije htjela slikati, ali sam ju uspio nagovoriti, kao i mamu. Najavljeni crtić nismo pogledali jer je vani bio prekrasan dan pa ga je bilo šteta propustiti. Tako smo „opalili“ još jednu fotku s okolicom i pogledom na zagorske brege. Bio je to za mene veliki doživljaj, „dan ponosa i slave“.
Krenuli smo kući. Tema razgovora cijelim je putem bila ista: komentari izvedbi (najviše moje, ali i drugih), motivi pjesama( trebate čuti o čemu sve djeca pišu! ), različitosti kajkavskoga izgovora u tolikoj mjeri da ga jedva možeš razumjeti(na primjer govor Čabra ili Bednje – kao da govore nekim stranim jezikom! ) Sestra je samo šutjela i slala poruke na fejsu, a učiteljica i mama stalno su me gnjavile pitanjima: „Jesi li zadovoljan, Arijane? Kako ti se svidjela Smotra? Jesi li dosta jeo? S kim si se sprijateljio?“ itd.
Pa naravno da sam zadovoljan. Smotra je bila okej. Trbuščić mi je pun. Ali leptirići su ostali, to im nisam rekao. Ovaj put ne zbog treme, već jedne…ah, …. ništa neću reći. Pogodite sami. U svakom slučaju, čvrsto sam odlučio da idem na Smotru i sljedeće godine. Ako me učiteljica ne povede, sad barem imam „črleni beciklin“!
Arijan Flegar, 3. D
Mentorica: Mirela Briševac
Kategorija rada: Osvrt
