MARIJA JURIĆ ZAGORKA
Zovete li se Damir, Siniša ili Gordana – ta imena možete zahvaliti Mariji Jurić Zagorki
Na današnji dan 2. ožujka 1873. rođena je spisateljica, prva hrvatska novinarka i politička izvjestiteljica, spisateljica prvog kriminalističkog romana u Hrvatskoj (Kneginja iz Petrinjske ulice) i prvog znanstvenofantastičnog romana (Crveni ocean) te pokretačica prvih ženskih časopisa Hrvatica i Ženski list. Zovete li se Damir, Siniša ili Gordana – ta imena možete zahvaliti Zagorki. Ona ih je izmislila u svojim povijesno-ljubavnim romanima kojih je napisala preko 30 nastojeći provjeravati u arhivima Zagreba, Praga, Budimpešte i Beča točne događaje i podatke. Fascinantan život ove žene pogledajte na sljedećoj poveznici http://zagorka.net/biografija/ .
Mi vam ovdje izdvajamo samo neke događaje.
KRONOLOGIJA ŽIVOTA I RADA: Marija Jurić Zagorka
2. ožujka 1873.
Marija Jurić Zagorka rodila se na plemićkom imanju Negovec, u blizini Vrbovca. Njezini roditelji, Ivan Jurić i Josipa Jurić rođena Domin, živjeli su u to vrijeme na imanju grofa Erdödyja na kojem je Ivan Jurić bio upravitelj. Grof Erdödy i njegova supruga bili su krsni kumovi maloj Mariji koja je na krštenju dobila ime Marianna.
Rano djetinjstvo i školovanje
Ubrzo nakon Marijina rođenja, njezini su se roditelji preselili na imanje Golubovec u blizini Krapine čiji je vlasnik bio barun Geza Rauch (inače kum tadašnjeg u Hrvatskoj omrznutog bana Khuena Héderváryja). Tu je Zagorka provela djetinjstvo koje je nažalost bilo većim dijelom obilježeno nesretnim brakom njezinih roditelja te čestim svađama i nerazumijevanjem u obitelji. Međutim, u Rauchovu je dvorcu dobila privatnu poduku zajedno s plemićkom djecom, pokazujući izrazitu inteligenciju i darovitost. Potom je otišla na školovanje u Varaždin, a nakon toga u Višu djevojačku školu u samostanu Sestara milosrdnica u Zagrebu, ali roditelji joj nisu omogućili daljnje školovanje iako je sâm barun Rauch predlagao da se školuje u Švicarskoj o njegovom trošku.
(…)
1890./91.
Zagorkin muž je ubrzo nakon vjenčanja dobio premještaj iz Zaboka, gdje je dotad radio, u Szombathely. Ona je nesretna u prisilnom braku, na neko vrijeme završava i u sanatoriju zbog nervnog sloma. I dalje piše, ali potajice, usavršava se u mađarskom i njemačkom jeziku, pohađa telegrafski tečaj. Njezin muž otkriva da piše, i to dobro, pa želeći unovčiti njezin talent, dolazi na ideju da je pretvori u mađarsku književnicu, što se zbog Marijinog izrazitog domoljublja izjalovljuje.
16. listopada 1895.
Studenti u Zagrebu iz protesta spaljuju mađarsku trobojnicu prilikom otvorenja nove zgrade HNK i posjeta cara Franje Josipa I. Zagorkin muž želi da ona u mađarskim novinama osudi taj događaj, ali ona odbija i umjesto toga piše hvalospjev hrvatskim studentima. U to je vrijeme napisala i politički članak „Korbač i zob“ koji je anonimno poslala mađarskim opozicijskim novinama, a kad je objavljen, izazvao je pravu buru i sukob mađarske vlade i opozicije u saboru.
Muž joj prijeti ponovnim zatvaranjem u ludnicu, pa Zagorka uz pomoć slovačke sluškinje koja joj je posudila svoju odjeću bježi vlakom natrag u Hrvatsku.
1895./96.
Nakon povratka u Hrvatsku, neko je vrijeme živjela kod rođaka u Sremskoj Mitrovici, ali kako su oni saznali da piše političke članke za Hrvatski branik, izbacili su je iz kuće, optužujući je za skandal i nemoral. Zagorka tada dolazi u Zagreb, ali u međuvremenu njezin muž za njom raspisuje tjeralicu, nastojeći je proglasiti neuračunljivom ne bi li se tako dočepao njenog miraza. Zagorka je ponovno zatvorena na psihijatriju u tadašnjoj Zagrebačkoj bolnici u Gajevoj ulici, ali je uskoro puštaju na slobodu jer se ustanovilo da je psihički zdrava. Zagorka se skriva pod lažnim imenom, živi od prodaje obiteljskog nakita, a nakon što je postala punoljetna, raskida svoj brak, ali i veze s roditeljima koji joj nisu pružili pomoć ni podršku.
1896.
Uskoro Zagorka počinje pisati za tada vodeći list Obzor – 31. listopada 1896. izlazi njezin članak „Egy percz“ i to je prvi članak koji je potpisala svojim najpoznatijim pseudonimom Zagorka. U tom članku piše o problemu upotrebe isključivo mađarskog jezika na željezničkim postajama u Hrvatskoj zbog čega hrvatsko stanovništvo ne razumije kamo ide koji vlak, često ulaze u pogrešne vlakove, itd. Pod Strossmayerovom zaštitom, i usprkos protivljenju Šime Mazzure, tadašnjeg glavnog direktora Dioničke tiskare koja je izdavala Obzor, Zagorka ulazi u redakciju lista. Počinje kao korektor i referent, piše anonimno, zatim se afirmira kao politička novinarka, posebno prateći hrvatsko-mađarsku politiku i izvještavajući sa zasjedanja hrvatsko-mađarskog sabora. Ona je prva žena u novinarskoj profesiji u Hrvatskoj, i jedna od rijetkih novinarki u cijeloj tadašnjoj Europi.
U Obzoru je Zagorka provela 22 godine, do 1918., a u svom se radu susretala se s mnogim teškoćama, ponajviše s rodnom diskriminacijom. U to se vrijeme smatralo sramotnim i nemoralnim da se žena bavi novinarstvom, da još k tome sjedi u redakciji i svojim imenom potpisuje političke članke. Zagorka je, međutim, svojim radom i upornošću uspjela od anonimne referentice postati prva politička novinarka s europskom reputacijom.
1897.
Zagorka u studenome osniva prvu žensku sindikalnu organizaciju u Hrvatskoj – riječ je o Kolu radnih žena u kojem je okupila radnice iz Dioničke tiskare, vidjevši u kakvim teškim uvjetima rade. To su počeci njezinog feminističkog angažmana, a uvijek se borila za ravnopravnost žena u smislu ljudskih i građanskih prava, i to naročito prava na rad. I dalje piše političke članke, ne samo za Obzor, nego i za mađarske opozicijske novine Népszava i Magyarország (pod pseudonimom, naravno). Neki od njezinih članaka izazivaju i saborske rasprave, a uskoro počinje izvještavati s političkih skupova.
1898./99.
Surađuje sa satiričnim listom Trn pod pseudonimom Petrica Kerempuh. Inače je često pisala pod pseudonimima, od prvog, muškog, M. Jurica Zagorski, do onog pod kojim je objavila svoja najpoznatija djela i po kojem je svi i danas znamo – Zagorka – ali je povremeno koristila i druge pseudonime, npr. Iglica pod kojim je objavljivala humoreske i satire u novinama, zatim Neris, Jedna spisateljica, Hrvatica Z., itd.
- u Obzoru objavljuje svoj prvi roman Roblje. Iste godine roman je objavljen i u knjižnom obliku, a biskup Strossmayer pokriva troškove tiskanja. Naime, Strossmayer u to vrijeme sve više potiče Zagorku na pisanje povijesnih romana kojima bi se čitateljska publika „otela“ od njemačkih šund-romana te bi se tako popularizirala hrvatska književnost i jezik, ali i hrvatska povijest koja bi poslužila kao građa romana. No Zagorka se povijesnim romanima počinje intenzivnije baviti tek nakon 1910. godine (kada je Strossmayer već bio pet godina mrtav), a dotad se više afirmirala kao novinarka, ali i dramska autorica.
8. siječnja 1901.
Na sceni tadašnjeg zagrebačkog HNK izvedene su prve Zagorkine drame – jednočinke Što žena umije i Novi roman. Obje su drame izvedene anonimno, a Što žena umije je zapravo prvi Zagorkin publicirani i na sceni postavljeni dramski tekst.
Također u Obzoru objavljuje tragediju Poslije premijere, kao odgovor na kritike i napade na svoju jednočinku Što žena umije.
(…)
1903.
Vrijeme je narodnog otpora omrznutom banu Héderváryju. Zagorka piše političke članke protiv mađarske vlasti, sudjeluje u uličnim demonstracijama, pomaže drugim demonstrantima da se sakriju od policije. Punih pet mjeseci sama uređuje Obzor jer su svi muški kolege završili u zatvoru. I ona na deset dana završava u zatvoru u Petrinjskoj, a tih deset dana u samici piše povijesnu dramu Evica Gupčeva, ali je zbog cenzure ne smije objaviti niti postaviti na zagrebačkoj sceni. No dramu izvodi Hrvatsko kazališno društvo iz Splita koje ne podliježe mađarskoj cenzuri, a sama je Zagorka otišla u Split i sudjelovala u režiji. Evica Gupčeva govori o važnoj ulozi žena u povijesnim događajima i borbama hrvatskog naroda. Zagorka je, naime, proučavala povijesnu građu u arhivima i došla do podataka o mnogim i anonimnim i imenovanim junakinjama hrvatske povijesti, od Mile Gojsalić iz Poljica do zagorskih prelja koje su štrajkale protiv poreza na preslice, pa u konačnici i do svojih suvremenica, Zagrepčanki koje su zajedno s opozicijskim političarima, studentima i drugim muškarcima protestirale protiv Héderváryja. Zagorka je osobno organizirala okupljanje žena na Markovom trgu. Prvo su se okupile na misi u crkvi sv. Marka, a onda izašavši s mise okružile bansku palaču protestirajući protiv bana i mađarske vlasti. Potom su se pjevajući hrvatsku himnu i budnice u povorci spustile s Gornjeg grada do Ilice i Trga bana Jelačića gdje su ih građani pozdravili klicanjem.
Godina 1903. važna je i za Zagorkin književni rad – u Obzoru objavljuje roman Vlatko Šaretić. To je prvi roman koji je objavila pod pseudonimom Zagorka, a iste godine tiskan je i u knjižnom obliku (Strossmayer pokriva troškove tiska). Doduše, nije riječ o povijesnom romanu, žanru po kojem je Zagorka kasnije postala poznata, nego o romanu s tematikom iz suvremenog života, točnije zagrebačkog društva oko 1900. godine.
(…)
1906.
Zagorka postaje Obzorova politička, tj. saborska izvjestiteljica. Odlazi s hrvatskom delegacijom u Budimpeštu i izvještava sa zasjedanja hrvatsko-mađarskog sabora. Osim toga, bilježi se i desetgodišnjica njezinog novinarskog rada u Obzoru, međutim, slavlje za obljetnicu ne priređuju joj u njezinom listu već u inozemnom sindikatu novinara čijom je članicom postala za vrijeme boravka u Budimpešti. O njoj kao prvoj novinarki na prostoru srednje Europe pišu francuske, njemačke, talijanske, bečke, pa čak i američke novine. Zagorka tada nastoji skrenuti zanimanje europske javnosti na problem nametanja mađarskog jezika kao službenog u Hrvatskoj, pa stranim novinarima u člancima i intervjuima govori o toj temi.
U to vrijeme dobiva ponude da piše za mađarske listove Pesti Hirlap i Pester Loyd, ali ih odbija i ostaje vjerna svom domoljubnom angažmanu. Tom dosljednošću i nepotkupljivošću zaslužila je i pohvalni epitet iz pera Frana Supila: „Zagorčice, Vi ste muž na mjestu.“
(…)
1909.
Kao Obzorova izvjestiteljica odlazi u Beč na Friedjungov proces (riječ je o namještenom procesu u kojem su hrvatsko-srpska koalicija i njezin vođa Frano Supilo optuženi za veleizdaju). Tadašnji austrijski ministar vanjskih poslova Arenthal daje joj nemoralnu ponudu – veliki novčani iznos (tobožnje nasljedstvo iz Amerike) u zamjenu za širenje lažnih i štetnih informacija o optuženim zastupnicima hrvatsko-srpske koalicije. Zagorka to kategorički odbija i nakon završetka procesa u kojem se pokazalo da su sve optužbe lažne, vraća se u Hrvatsku.
Iste godine u Hrvatskoj se razvija živa polemika između A. G. Matoša i nekolicine ženskih autorica o pitanju (ne)ravnopravnosti spolova i ulozi žene. Zagorka je, naime, nadovezujući se na tekst Mire Kočonde početkom 1909. u listu Zvono objavila članak „Napredna žena i današnji muškarci“ u kojem je iznijela svoje teze o modernoj, emancipiranoj ženi i o potrebi širenja feminizma. Osim njezinog članka, objavljeni su i članci Zofke Kveder i Stjepana Parmačevića („Moderna žena i brak“, „Muškarac i žena“). Matoš je na te tekstove odreagirao objavivši u Hrvatskom pravu članak „Naprednjače i brak“ u kojem ismijava feminističke teze i emancipiranu ženu proglašava oblikom hermafroditstva, odnosno bićem koje nije ni žena, ni muškarac. Zagorka međutim oponira Matoševu stavu da je uloga žene svodiva na dotad uobičajene patrijarhalne prostore („Kinder – Küche – Kirche“, odnosno djeca – kuhinja – crkva), ističući da žena ima pravo na rad i neovisnost, i na to da ju se doživljava prvenstveno kao čovjeka.
1910.
Ova je godina važna za Zagorku iz više razloga, i osobnih i profesionalnih. Kao prvo, 20. studenoga 1910. osnovano je Hrvatsko novinarsko društvo na inicijativu Milana Grlovića koji je izabran za prvog predsjednika društva. Zagorka je bila među osnivačima i članica upravnog odbora, a povjerena joj je i dužnost pisanja proglasa o osnivanju društva te organiziranje novinara u sindikat. Novinari su dotad bili slabo zakonski zaštićeni i često izloženi pritiscima vlasnika listova, cenzora, itd. Nakon osnivanja društva i sindikata stvari se počinju polako mijenjati nabolje i novinari dobivaju veću zakonsku zaštitu. Hrvatsko novinarsko društvo postoji i danas, a 1995. godine utemeljena je prestižna novinarska nagrada koja nosi upravo Zagorkino ime.
Drugo, Zagorka u Hrvatskim novostima objavljuje svoj treći roman – Kneginja iz Petrinjske ulice. Roman izlazi u nastavcima od siječnja do rujna 1910., a odmah nakon posljednjeg novinskog nastavka pretiskan je u knjizi. Roman je imao podnaslov Kriminalni roman iz zagrebačkog života što znači da je Zagorka bila začetnica novog, i kako će se kasnije pokazati vrlo vitalnog, žanra u hrvatskoj književnosti – kriminalističkog romana!
Treće, Zagorka se iste godine udaje po drugi put u životu, ali za razliku od prvog prisilnog braka, ovaj put svojom voljom, i to za pisca Slavka Amadeja Vodvařku koji je bio 11 godina mlađi od nje. Točan datum vjenčanja se ne zna, ali možemo pretpostaviti da je to bilo krajem 1910. jer već od početka 1911. Zagorka svojem prezimenu pridodaje muževo i tako se potpisuje. O njihovoj vezi i braku inače nema mnogo podataka. Iako su kao par dugo vremena zajedno radili i pisali (Vodvařka je pisao humoreske i komedije, a radio je i kao novinar), nisu se zajedno pojavljivali u javnosti, a izgleda da je njegova obitelj bila protiv tog braka i da nikad nisu prihvatili Zagorku. Razveli su se 1914., a ona u svojim autobiografskim tekstovima nikad nije progovorila o toj vezi, kao što je uostalom vrlo rijetko, gotovo nikad, pisala o svojoj intimi.
(…)
Tekst pripremila: učiteljica Snježana Tramburovski
* * *
Sa Centrom izvrsnosti za hrvatski jezik u Zagreb
U srijedu, 22.2.2023. godine boravila sam u Zagreb u sklopu Centra izvrsnosti Varaždinske županije za hrvatski jezik. Otišli smo posjetiti HNK u Zagrebu i Memorijalni stan Marije Jurić Zagorke. Ovo lijepo istraživanje oplemenilo je moje razmišljanje i proširilo vidike.
Kada smo ušli u HNK, mogla sam samo izreći jednu jedinu riječ – predivno. Na ulazu u samo kazalište dočekala nas je naša voditeljica koja nas je u nešto više od sat vremena prošetala najvećom hrvatskom kazališnom kućom. Vidjeli smo kako je to sjediti u parteru, u ložama mezanin, u ložama na prvom katu i na balkonu. Razgledali smo kraljevsku ložu i posebnu kupaonicu koja je održana elegantnom do dana današnjeg. Također smo otišli pogledati kako je biti na pozornici, iza i ispod nje. Upoznali smo se s novim zanimanjima koja djeluju iza pozornice, ali nisu toliko poznata. Ispod pozornice vidjeli smo mjesto gdje je orkestar posložen, ”dizalo” koje diže i spušta glumce/balerine s pozornice i podove koji se svježe postavljaju za svaku baletnu predstavu. Bili smo čak na balkonu kazališta gdje smo imali pogled na skoro sve zgrade u tom okrugu. Zatim smo se kretali tunelom koji vodi od kazališta, ispod Zelenog vala, do baletne dvorane i spremišta za kostime i cipele. Uspjeli smo vidjeti balerine i baletane kako vježbaju u dvorani za različite predstave. Da ste vi vidjeli, shvatili bi koliko puno truda je potrebno za to! Gledali smo ih kao da hipnotizirani. Toliko me osvojila gracioznost i nježnost u njima da sam jedva disala gledajući njihovo svakodnevnu probu.
Kada je razgled kazališta završio, krenuli smo pješke do Memorijalnog stana Marije Jurić Zagorke koji se nalazi na Dolcu, najvećoj gradskoj tržnici. Kako smo ušli, sjeli smo i slušali skraćenu priču o životu Zagorke. Bilo je jako zanimljivo saznati toliko o njoj i primiti još više podataka koje nisam znala. Voditeljica nas je odvela u sobu gdje je Zagorka pisala mnoga svoja djela. Vidjeli smo i njezin pravi pisaći stroj (!); moram priznati da sam tada prvi put u životu vidjela jedan takav uživo. U sobi je bio također njezin namještaj, mnogo lenti koje je dobila na poklon od obožavatelja, uramljene slike i tiskane pohvale od različitih ljudi. Voditeljica je pričala o Zagorkinom burnom i zanimljivom životu, a potom nam je dala svakome po jedan papir na kojem je bio kviz kako bismo provjerili koliko smo zapamtili. Moja grupa i ja nismo znali odgovore na samo 2 ili 3 pitanja, ali nam je bilo lako i mogli smo u prostoru tražiti odgovore.
Htjela bih oba mjesta opet posjetiti, nadam se da ću imati priliku za to. Kazalište je spoj najrazličitijih umjetnosti, a ja sam povezana sa scenskim nastupom, posebno baletom.
Ta ljepota i starost ovog monumentalnog zdanja samo su povećale moju opsesiju scenom. Sretnica sam koja je odrasla u kazalištu i želim tamo boraviti. U Memorijalnom stanu mogli smo vidjeti kako je Zagorka promijenila našu dragu zemlju i kako je mukotrpno izgarala u borbi za ženska prava, zapravo ljudska prava. Kroz njezinu ostavštinu možemo shvatiti kako je ona živjela i koliko se borila za naša prava, bila je iznimno hrabra i ambiciozna. To volim kod nje; ona nije odustajala koliko god ju pokušavali zaustaviti. Sigurno je jedna od žena koju ću zauvijek slaviti.
Naučila sam dosta novih stvari, upoznala se s nepoznatim i veselim se takvim iskustvima u budućnosti.
Napisala: Laura Plantak (7.c)
polaznica Centra izvrsnosti za hrvatski jezik (Radionice kreativnog pisanja)
Centar izvrsnosti iz hrvatskog jezika na kavi kod Marije Jurić Zagorke
Na prekrasni sunčani dan 22. veljače (ujedno i dan kada je 1483. godine tiskana prva hrvatska knjiga – Misal po zakonu rimskoga dvora) polaznici Centra izvrsnosti za hrvatski jezik osnovnih škola posjetili su Zagreb. Medijska radionica ‘naoružana’ mikrofonima, fotoaparatima i bilježnicama s ciljem da nove doživljaje pretvori u vijesti, komentare, reportaže i slično. Radionica kreativnog pisanja u vječnom osluškivanju i promatranju svega i svačega kako bi svojim tekstovima dala nove sadržaje, a Jezična radionica u stalnom praćenju hrvatskog jezika i njegovih ostvaraja u stvarnoj komunikaciji.
Naša odredišta bila su važna mjesta kulture, umjetnosti i novinarstva – Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu te Memorijalni stan Marije Jurić Zagorke.
Razgled zgrade Hrvatskog narodnog kazališta otvorio nam je nove perspektive gledanja i doživljavanja kazališnih predstava. Vidjevši koliki trud je uložen u tehnički dio izvedbe predstave (pokretanje scene, uređenje, scenografija, podovi, rasvjeta i drugo), postali smo svjesni koliko je truda, kojeg ne vidimo u samoj predstavi, uistinu potrebno da se ona stvori – dramska, glazbena ili baletna, svejedno. Najviše su nas se dojmile probe baletnog ansambla zbog lakoće izvedbe i jasne boli njihovih zagrijavanja i vježbi koje ostvaraju brzinom i vještinom vlastitog tijela nezamislive prosječnom čovjeku.
Osim toga koliko balerina na svijetu se može pohvaliti da na scenu dolazi kroz tunel ispod ‘zelenog vala’ prometne žile kucavice? E, naše balerine to mogu jer dolaze iz susjedne zgrade „ Sokola“ na veliku scenu HNK.
Dan smo nastavili u Memorijalnom stanu Marije Jurić Zagorke slušajući priču o nevjerojatnoj ženi, prvoj hrvatskoj novinarki, prvoj europskoj političkoj izvjestiteljici, prvoj spisateljici kriminalističkog romana Kneginja iz Petrinjske ulice, a vjerojatno i prvog znanstvenofantastičnog romana Crveni ocean. U mnogo čemu prvoj i iznimno važnoj borkinji za ženska prava ili bolje reći ljudskih prava, pokretačici prvih ženskih novina u Hrvatskoj, hrabroj suprotstavljateljici mađarizacije Hrvatske. Zagorka je bila žena nevjerojatne energije i radnog elana te neopisive strasti i ljubavi prema pisanju i želji za bolje i ravnopravnije mjesto žene u društvu i u tome je uspjela. Bila je i inovativna u mnogim detaljima koje uzimamo zdravo za gotovo; potakla je poduzetništvo i financijsku neovisnost žena, mogućnost da žena radi kao novinarka, utjecala je na ljude prije svega svojim povijesno ljubavnim romanima kojima je ljude, na neki način, učila hrvatskom jeziku, izmislila je imena poput Siniša, Gordana, Damir i dr., zainteresirala ljude za povijesne događaje i tako utjecala i na nacionalnu svijest.
Saznali smo puno detalja iz njezinog teškog i surovog života, ali i neizmjerno uzbudljivog i odvažnog. U priči naše voditeljice nije se provukla ni suhoparnost ni dosada, pričala nam je fluentno, s ljubavlju i pažnjom kakvu zaslužuje Zagorka vežući se na predmete u prostoru (Zagorkin namještaj, pisaću mašinu, predmete, knjige, fotografije i drugo) te nam zanimljivo prenijela spoznaje koje danas imamo o njezinom životu i koje su još ostale nepripremljene oku javnosti.
Sadržaji su bili bogati pa će i produkti rada radionica nakon ovakvog radnog dana u Zagrebu biti dostupni javnosti. Javljamo vijest o našem boravku na dva iznimna mjesta naše kulture i umjetnosti i toplo ih preporučamo svima.
Učiteljica Snježana Tramburovski
