U sklopu Tuluma slova u našoj školi održana je radionica kreativnog pisanja. Kako nam je ove godine tema bila kriminalistički roman ili priča, nastojali smo se uklopiti temom u svoj stvaralački pothvat.

Iskoristili smo stvarnu priču i stvarni zločin inspirirani našim velikanom Ivanom Vučetićem koji je prvi riješio monstruozni kriminalistički slučaj pomoću metode usporedbi otisaka prstiju, odnosno daktiloskopije i smatra se njezinim izumiteljem.

 

Učenici 7.a i c razreda prerušeni u likove S. Holmesa i H. Poirota osmislili su priču prema činjenicama tog zločina. Priča je pisana u grupama i svaka grupa napisala je jedan dio kompozicije, a koliko su bili uspješni i zanimljivi, procijenite sami.

 

U PRSTIMA ZLE MAJKE

 

Bio je lipanj 1892. godine, na plaži argentinskog gradića Necocheu sjedili su u kafiću Eduadro Alvarez i Ivan Vučetić u jednom od svojih brojnih razgovora o kriminalnom miljeu. Najednom ih je obojicu zaokupio glas kolportera koji je dozivao na kupovinu dnevnih novina vičući i pritom iznoseći priču o strašnom zločinu koji Necocheu ne pamti.

– Ljudi, ljudi čujte i počujte, ljudi slušajte! Dogodilo se strašno ubojstvo nedužne djece! Mole se građani koji nešto znaju da se jave u obližnju policijsku stanicu! Važno je da se brzo organiziramo i ne gubimo vrijeme! Zločinac je među nama…

Novine su se rasprodale u tili čas i strašna vijest doprla je u sve domove. Ivan je odlučio otići do kolportera i kupiti novine. Priča je bila jeziva. Ubojstvo se odnosila na djecu: šestogodišnjeg dječaka Ponciana Carballa Rojasa i njegovu četverogodišnju sestru Terese. Njihova majka Francisca Rojas na vratu je imala ranu zadobivenu nožem, a tvrdila je da je za napad odgovoran njezin bivši ljubavnik Pedro Velasquez.

 

– Eduardo, jesi li vidio članak u novinama?

– Ne, nisam što se dogodilo? Dogodilo se strašno umorstvo!

– Stvarno?! Upita Eduardo.

– Vjerojatno ću biti pozvan da riješim slučaj.

– Imaš li lulu? – upita Eduardo – treba mi da se smirim.

 

Eduadro Alvarez hodao je mračnom ulicom. Žućkaste lampe osvjetljavale su ulicu. Svaka druga lampa bi na koji tren izgubila svoju svjetlost. Svaki korak bio je sve teži. Hodanje u ravnoj liniji nije bilo moguće. U tišini ulice čuo se lagani šapat povjetarca. Nije očekivao zločin. Dugo nije čuo za zločin tako okrutan. Potopljen umorom legao je na najbližu klupicu i zaspao, skroz zaboravljajući na zločin. Sljedeće jutro, sunce mu je remetilo „kratkotrajni“ odmor. Ugledavši osobu neobičnog izgleda, odlučio je upitati koliko je sati. Osoba ga je osuđujuće pogledala i rekla.

– Frtal dva.

Eduadro Alvarez je osjetio paniku u žilama te se naglo dignuo i počeo trčati do mjesta zločina. Zadihano je došao tamo. Otvorio vrata i odjednom bio u centru pažnje brojnih policajaca koji su vršili uviđaj.

– Ni riječi – kaže on znajući da će ga svi nešto ispitivati. Prilazi majci ubijene djece i odmah osjeti nešto sumnjivo.

– Joj, senjor polismen, napokon ste ovdje! Znam točno tko je ubio moju djecu. To mora biti moj ljubavnik Pedro! Toliko je bio ljubomoran na ljubav koju sam ja imala prema svojoj djeci da ih je odlučio ubiti!

Sljedeći dan čitajući novine, Eduardo je nanjušio krivnju osobe za koju nitko nije očekivao da je kriva. Problem je bio samo u tome što nije znao kako to dokazati. Sve mu se to činilo nekako previše pravilno da bi bilo istinito. Jedino što je zasigurno znao da Pedro nije bio krivac.

 

Čitajući novine, Eduardo potpuno utone u svoje misli.

– Ali to nema smisla, Pedro uporno poriče krivnju. Mislim da imamo dovoljno dokaza da dokažemo Pedrov alibi, i njegova sadašnja ljubavnica govori da je on bio s njom u vrijeme ubojstva! – govorio je u sebi Eduardo. Eduardo se okrene prema Ivanu te uzdahne.

– Ivane, imam loš osjećaj o ovome… mislim da bi bilo najbolje da posjetimo mjesto zločina jer ovo nema smisla. – rekao je Eduardo Ivanu.

– U pravu si, najbolje da ga posjetimo jer informacije koje imamo ne vode nikud! – odgovorio je Ivan. Eduardo i Ivan uzeli su kočiju te su se odvezli do mjesta zločina. Kuća u kojoj se dogodio zločin bila je mala, dovoljna za jednu ženu i dvoje djece.

– Siguran sam da je ova kuća izgledala veselije prije ubojstva – dobacio je Ivan.

 

Zatim su ušli unutra. To je bila mala, modra ali tmurna kuhinja. U njoj su se nalazila troja vrata; jedna koja vode u dnevni boravak, druga vode u smočnicu, a treća su vodila u vrt. Eduardo i Ivan provjerili su kuhinju, ali nisu našli nikakve tragove koji su mogli pomoći u rješavanju ovog ubojstva. S toliko malo tragova, odlučili su provjeriti ostatak kuće. Nakon pola sata odlučili su se vratiti u kuhinju i otići u vrt. Zatvarajući vrata sa sobom, opazili su otisak krvavog prsta. Oboje su se sledili.

– Zar je ovo moguće?! Napokon imamo dobar trag, ali ne znam kako da ga provjerimo… Što ćemo sad? – upita Eduardo Ivana.

– Imam jednu ideju, ali ne znam hoće li uspjeti… -odgovorio je Ivan.

– Računam na tebe Ivane! – viknuo je Eduardo.

S puno samopouzdanja Ivan je otišao u svoj laboratorij, a Eduardo u policijsku stanicu.

 

Nakon nekoliko dana u kući Alvarezovih zazvonio je telefon u 2 sata iza ponoći. Edvardova supruga prenula se iz sna, no Edvardo ju je smirio pretpostavivši da je Ivan nešto otkrio. Doista, s druge strane slušalice čuo se glas Ivana Vučetića, bio je jako uzbuđen i jedva je dolazio do zraka.

– Dobio sam praktički primjenjiv sustav klasifikacije otisaka papilarna linija i po temeljima daktiloskopije. Formula je bila u obliku razlomaka. Koristio sam kombinacije od osam znakova četiri broja te četiri slova. Odabirom, lukove sam označio slovon A imenom ARCO I brojem 1,unutarnju zamku slovom I (presillainterna) I brojem 2, slovom E označio sam vanjsku zamku (presilla externa) I brojem 3,a papilarne krugove brojem 4 I slovom V (vezticulo).Nacrtao sam njezin otisak po svojim pravilima i usporedio ga s već postojećim papilarnim uzorkom pronađenim na mjestu zločina.

Slovo i brojevi su se podudarali i brzo sam te nazvao, dragi moj Eduardo.

– To je to! Otisak pripada Francisci i ona je monstruozna majka ubojica koja je počinila čedomorstvo vlastite djece.

 

EPILOG

Eduardo i Ivan Vučetić otišli su do kuće Francisce Rojas. Nakon što im se Francisca nije javila, pozvali su pojačanje. Policajci su obili vrata, a Francisca im je probala odrubiti glave. Nije uspjela, ali je ranila Eduarda po obrazu. Policija je uspjela savladati Francescu. Ivan i Eduardo su krenuli u potragu za dokazima i spustili se u podrum. Eduardo je vidio otiske cipela s visokom petom koji su vodili u svježe zazidani zid. Zabio je svoj štap u zid i razbio ga. U tom zidu je bio sef s dokazima ubojstava, unutra su našli pištolj. U podrumu su našli i vreću punu noževa i pušaka. Francesca je bila osuđena na doživotni zatvor. Eduardo i Ivan su taj slučaj objavili u novinama. Ta se vijest o rješenju teškog slučaja proširila svijetom.

Dino Maček, Jakov Čorčoković, Hana Bukal, Mihael Krobot,
Domagoj Plantak, Ivona Šoković, Julija Hudjek, Arijana Košćak,
Matea Pofuk, Ela Majdov, Zita Krajnik, Mia Ela Klarić, Laura Plantak,
Neo Stolnik, Lovro Košutar , Vita Škoranec, Jakov Možanić, Petra Silov, Sara Komes

Mentorica: Snježana Tramburovski


IVAN VUČETIĆ, STVARNI HRVATSKI SHERLOCK HOLMES

TKO JE BIO IVAN VUČETIĆ

(iz članka Tanje Rudež: HRVAT KOJI JE PRVI RIJEŠIO ZLOČIN UZ POMOĆ OTISAKA PRSTIJU, Jutarnji list)

 

Monstruozni zločin Francisce Rojas prvi je poznati svjetski kriminalistički slučaj riješen pomoću metode usporedbi otisaka prstiju, odnosno daktiloskopije koju je izumio Hrvat Ivan Vučetić. Slučaj Rojas bio je senzacija onoga doba. Danas je daktiloskopija disciplina kriminalističke tehnike u cijelom svijetu.

Ivan Vučetić rođen 20. srpnja 1858. godine na otoku Hvaru, u obitelji bačvara Viktora Vuceticha i njegove supruge Vincenze Covacevich. U to doba Hvar se zvao Lesina i bio je u sastavu Austro-Ugarske, a Ivan Vučetić upisan je u knjigu rođenih pod imenom Giovanni Antonio Vucetich. Bio je najstariji od jedanaestero djece, od kojih je svega petero doživjelo odraslu dob.

Pomažući ocu u bačvarskom obrtu, Ivan Vučetić istodobno se školovao kod franjevca Bonagracija Marojevića koji je držao Učiteljsku školu. Tamo je Vučetić naučio čitati i pisati te čak dva jezika: talijanski i njemački. Stekao je i zavidnu glazbenu naobrazbu pa je tako u Puli, gdje je početkom

1880-ih služio u austrougarskoj mornarici, vodio vojni orkestar. Glazba mu je ispunjavala cijeli životni vijek, a navodno se u Vojnom orkestru u Puli bavio skladanjem. Bio je i kapelan Hvarske glazbe, što mu je pribavilo nadimak Kosić.

No, prekretnica u njegovu životu bila je odluka da se zajedno s mlađim bratom Martinom i nekolicinom prijatelja 1884. godine uputi u Argentinu, najbrojniju i vjerojatno najstariju naseobinu hrvatskih iseljenika, mahom iz Dalmacije i Hrvatskog primorja.

Vučetić nije bio tipičan hrvatski iseljenik jer je u svoju pečalbu krenuo kao dezerter austrougarske vojske. Dakle, on nije otišao trbuhom za kruhom nego da se izbavi iz vojske. Vučetić je, k tome, već u startu bio obrazovan, govorio je talijanski i njemački, a uskoro je u Argentini naučio i španjolski te nešto kasnije i francuski jezik.

Ivan Vučetić je u Argentinu otputovao prekooceanskim brodom iz Trsta, navodno kao slijepi putnik bez dokumenata, skriven u brodskom prostoru za ugljen. Četiri je godine živio u Buenos Airesu gdje je radio u velikoj državnoj tvrtki za javne radove kanalizacije i otpadnih voda da bi se 1888. godine preselio u netom osnovani grad La Plata. Tamo se zapošljava kao vježbenik u središnjem policijskom odjelu pokrajine Buenos Aires. Već iduće godine postaje šef Ureda za statistiku, a od ožujka 1891. pokreće izdavanje mjesečnog Statističkog biltena u svrhu objavljivanja prikupljenih podataka svog ureda. Istodobno se zanimao za primjenu tada vrlo rasprostranjenih antropometrijskih istraživanja čiji je začetnik 1872. godine bio talijanski antropolog i liječnik Cesare Lombroso. Naposljetku, šef policije 1891. godine povjerio je Vučetiću uspostavljanje Službe za primjenu Bertillonove antropometrije – uspostavljene u Parizu 1883. godine.

Taj sustav mjerenja obuhvaćao je uspoređivanje visine tijela, raspon raširenih ruku, veličinu glave, a Alphonse Bertillon uspio ga je, usprkos mnogim nedostacima, nametnuti diljem svijeta.

Primijetivši brojne nedostatke te antropometrijske metode, Vučetić je tragao za novim načinima identifikacije te je proučio znanstvene radove o otiscima prstiju. U radu britanskog antropologa Francisa Galtona, inače nećaka Charlesa Darwina, naišao je na podjelu otisaka s obzirom na oblik papilarnih linija – koje mogu sličiti lukovima, omčama ili krugovima. Galton je postavio i osnovna načela daktiloskopije: postojanost, neprimjenjivost i beskrajnu raznolikost.

Ipak, u svom se djelu Galton nije bavio praktičnom primjenom svoga otkrića niti je napravio pogodni sustav klasifikacije. Tek je Ivan Vučetić 1891. prvi izvršio razvrstavanje otisaka prstiju lijeve i desne ruke po grupama, dao im klasifikacijske oznake i izradio obrazac za desetoprstno. To je objavljeno u ‘Sistemu identifikacije’ 1896. godine pri čemu je za to Vučetić utrošio vlastita novčana sredstva. U tom je djelu obranio svoju metodu, uzimanje otisaka, tzv. daktiloskopski fiš, unatoč silnim protivljenjima i omalovažavanjima, što mu je narušilo zdravstveno stanje. Tako je Vučetić do smrti patio od čira na želucu, a dokrajčila ga je tuberkuloza.

Vučetićeva daktiloskopska formula bila je u obliku razlomka. Pritom je upotrijebio kombinaciju od osam znakova (četiri broja i četiri slova): lukove je označio slovom ‘A’ (arco) i brojem 1, unutarnju zamku slovom I (presilla interna) i brojem 2, vanjsku zamku slovom E (presilla externa) i brojem 3, a krug slovom V (verticulo) i brojem 4. Tako je dobio praktički primjenjiv sustav klasifikacije otisaka papilarnih linija i stvorio temelje nove znanosti, koju je, prema sugestiji argentinskog znanstvenika matematičara Francisca Latzine 1894. godine nazvao „daktiloskopijom“.

Nakon uspjeha u rješavanju slučaja Rojas, s pomoću uzimanja otisaka prstiju riješena su još dva slučaja pa njegova metoda potvrđena. Stoga je 1893. godine vlada pokrajine Buenos Aires odlučila u sustav antropometrije uključiti i uzimanje otisaka prstiju. Te godine Ivan Vučetić objavio je svoje prvo djelo: “Opće upute za antropometrijski sistem” u kojem se poziva na istraživanja i razvrstavanja Francisa Galtona dok svoj daktilosokopski sustav prvi put izlaže u ožujku 1901. godine i to kao delegat policije iz La Plate na II. znanstvenom kongresu Latinske Amerike u Montevideu. Nakon toga uslijedilo je uvođenje njegove metode i uspostavljanje ureda diljem Južne Amerike: u listopadu 1902. pokrajinski Vrhovni sud naređuje da se u svim kaznenim postupcima zatraže podaci iz Ureda za identifikaciju.

U prosincu 1902. godine brazilski Kongres službeno uvodi Vučetićev sistem identifikacije, zatim slijedi Čile 1903. godine, a 1905. godine na sastanku šest južnoameričkih policija, kojima je predsjedao Ivan Vučetić, prihvaćen je prijedlog o stvaranju posebnog identifikacijskog lista sa svim podacima o osobi. Vučetićevo najznačajnije djelo ‘Dactiloscopia comparada’, odnosno ‘Usporedna daktiloskopija’ objavljeno je 1894. godine, a te godine liječnički kongres u Buenos Airesu dodijelio je Ivanu Vučetiću nagradu. Iste godine u pismu koje mu je 24. kolovoza uputio liječnik i kriminalist Alexandre Lacassagne njegov je sistem nazvao “vucetichisme – vučetićizam”. Priznanja Vučetićevoj metodi identifikacije stižu i iz Europe: Italije, Francuske, Norveške, Španjolske te on postaje počasni član mnogih znanstvenih akademija i ustanova. U Argentini mu je 1909. dodijeljen naslov “Vještaka daktiloskopije – perito identificador”, nakon čega je zakonom iz 1911. godine naloženo stvaranje registra s daktiloskopskim sustavom za cjelokupno argentinsko stanovništvo…

Izvor: https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/hrvat-koji-je-prvi-rijesio-zlocin-uz-pomoc-otisaka-prstiju-slucaj-rojas-bio-je-senzacija-onoga-doba-ali-hrvati-nazalost-malo-znaju-o-ivanu-vuceticu-5779503

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Moglo bi vam se svidjeti...