U jednoj učionici osnovne škole učiteljica Ana je svaki dan primjećivala nešto čudno – njen omiljeni stolac uvijek je bio na drugom kraju učionice, i to nakon svakog odmora. Znala je da je to djelo nekog nestašnog učenika, ali nije znala tko je krivac.
Jednog dana, odlučila je otkriti tko je taj misteriozni “premještač” stolca. Odlučila je postaviti zamku – postavila je skrivenu kameru u učionicu i čekala.
Kada je pregledala snimku, bila je iznenađena onim što je vidjela. Učenik Marko i učenica Petra, koja je uvijek sjedila pored Marka, bili su glavni krivci. Ali nije to bio samo običan stolac – Marko i Petra su ga koristili kao vozilo za svoje tajne avanture po učionici.
Svaki put kad bi za vrijeme odmora učiteljica izašla iz učionice, Marko bi sjeo na stolac, a Petra bi ga onda gurala po učionici kao da je to maleni automobil. Smijali su se i izmišljali razne avanture dok su kružili uokolo po razredu.
Kada im je učiteljica pokazala snimku, svi su se zajedno nasmijali. Učiteljica Ana im je objasnila da je premještanje stolaca nešto što se ne radi, ali da je bila impresionirana njihovom maštovitošću. Dogovorili su se da će ubuduće stolicu koristiti samo za sjedenje, ali da će smijeh i maštovitost uvijek biti dobrodošli u njihovom razredu.
Priču osmislili i pročitali članovi novinarske grupe Elizabeta Balentović i David Liber.
U sastavljanju priče pomogla im je umjetna inteligencija (ChatGPT).
