Pjesnikinje nam govore o čitanju

U našem predstavljanju autora suvremenog hrvatskog pjesništva, neki od njih obratili su se učenicima koji su čitali poeziju i poslali zapise. Prva među njima obratila se pjesnikinja i profesorica Andrijana Kos-Lajtman. Podijelila je s nama svoja sjećanja na prve knjige koje su je začarale, ispričala svoj put u „pravu čitateljicu“, otkrila što je čitanje za nju i koliko je ono važno kako bismo razumjeli svijet u kojem živimo, sebe same  i kako bismo bili spremni u ovom svijetu ploviti noseći se s njegovim izazovima i idejama.

Oduvijek sam voljela čitati. Sjećam se i danas slikovnica u kojima sam uživala kao djevojčica predškolske dobi – recimo, Umišljene mišice, pomoću koje sam i naučila čitati, ili Palčice. Kasnije, u nižim razredima osnovne škole, čitala sam najrazličitije knjige za djecu do kojih sam mogla doći, posuđujući ih uglavnom u školskoj knjižnici – bili su to najčešće dječji pustolovni ili ratni romani, primjerice, romani Branka Ćopića, Mate Lovraka, Nikole Pulića, Ivana Kušana, ili pak priče Slavka Kolara, Nade Iveljić… Nitko me na čitanje nije silio – bila su to naprosto lijepa, svojevoljno odabrana putovanja u prostore koji su samo moji, u kojima sam istodobno bila tako blizu svim tim različitim djevojčicama i dječacima čije sam sudbine saznavala, čije sam zgode i nevolje pratila, i daleko od svakodnevice koja je, kako to uvijek bude, ponekad bila monotona, nezanimljiva ili dosadna. Možda mi zbog toga školska lektira nikada nije bila zamor ili gnjavaža, iako je tu i tamo bilo djela koja mi ni približno nisu bila toliko zanimljiva kao ona koje sam sama birala. Sjećam se također da sam u višim razredima osnovne škole jako voljela listati školske čitanke… Znam da danas – kada je dostupnost književnih i drugih umjetničkih sadržaja mnogo veća nego je to bilo tada – danas kada postoji internet, brojni književni časopisi i specijalizirani portali, mnogima to zasigurno neobično, možda i neshvatljivo, no meni su školske čitanke iz književnosti doista bile izvor velikog uzbuđenja i radosti…. Listala bih i čitala napreskokce fragmente različitih tekstova, istodobno uživajući u njima i žaleći što ne mogu odmah pročitati cijeli roman ili zbirku koje su bili dio; sa zanimanjem bih promatrala likovne sadržaje koji su ih obično pratili; čitala imena autora; zamišljala o čemu još pišu… Osobito sam voljela čitati poeziju – nju najčešće tako da bih je naglas izgovarala. Pravo otkrivanje književnosti, ipak, došlo je kasnije, u srednjoj školi… Neki autori s kojima sam se tada po prvi put srela – za ovu priliku spomenut ću samo dva imena: Tin Ujević i Fjodor Mihajlovič Dostojevski – doslovce bi me bacili u stanje prave „groznice“ koja je značila iščitavanje svega što su napisali, punjenje bilježnica najzanimljivijim ulomcima i citatima, razmišljanje o pročitanom… Nikada kasnije, čak ni na studiju komparativne književnosti, nisam doživjela baš takav intenzitet čitateljskoga žara  koji je, uostalom, vjerojatno i moguć samo u tim ranjivim, a tako bitnim godinama. Ipak, od čitanja se više nisam odvajala. I danas – iako mi je kao sveučilišnoj profesorici književnosti koja i sama piše, svakodnevica u znaku knjiga – često imam osjećaj da nemam dovoljno vremena za čitanje. Jer ima toliko toga čudesnog što se može, što se treba pročitati. Čitanje je najveća moguća blizina koju s nekim drugim pogledom, idejom, vremenom ili bićem možemo osjetiti. Putem jezika koji nam je otključava svjetove koji ljudi nose u sebi.

                                                                                                             Andrijana Kos-Lajtman

(projekt mjesečnog čitanja suvremene poezije u 7.a i 7.c provodi učiteljica Snježana Tramburovski)


2021. – GODINA ČITANJA

Zaronimo u neznanu nam poeziju

Predstavljamo:

Andrijana Kos Lajtman

 

Ogledala

Travka prelomljena u struku

I nagnuta nad rijeku,

Nalik je obješenom.

Prepoznaješ ih po kičmi

Što se klati kao olovka,

Piše zrakom

i nikako da se zaustavi.

Vrana na vrhu zgrade

nalik je strahu,

A malo i bogu.

Povezuje ih crno krilo

i pogled preko horizonta.

Dječaka kojeg je majka bacila u more

Usvojile su ribe suznih očiju

i tople krvi.

Ranije, dok je još disao na pluća,

običavao je trčati stubištem

i jednom se, kažu,

čvrsto uhvatio za nogu susjedi

što mu je poklonila igračku.

 
Bodovi, tkanja

Svaki put kad nas smetnu s uma.

Kad kažu slavuj, a bio je kos.

Jer krilo je pitomo,

Kao i lipanjsko lice šume.

Kada pogled iz blizine zakloni kadar.

Kada oko preraste lice, vidokrug platno.

Tada zapucetka zemlja u korijenu zjene

I slika se drobi, kao porculanski vrč.

Povjeravaš vodu nečijoj utrobi od stakla,

No i čaša ima svoju usnu što drhti

Već uračunatu u žeđ.

Pa se šćućuruje bezrječno

Skvrčena kao mušmula na mraznoj grani.

Konac kojim je porubljen svijet

Čeka da ga netko raščvori.


Kos-Lajtman, Andrijana

IZV. PROF. DR. SC.

KATEDRA ZA HRVATSKI JEZIK I KNJIŽEVNOST, SCENSKU I MEDIJSKU KULTURU

ODSJEK U ČAKOVCU

U Čakovcu je završila gimnaziju, opći smjer, a na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu je diplomirala kroatistiku i komparativnu književnost, ta završila poslijediplomski doktorski studij književnosti (naziv disertacije: Autobiografski diskurs u prozi hrvatske dječje književnosti). Od 2001. do 2008. godine radila je kao profesorica Hrvatskoga jezika u OŠ Svete Marije, a od 2008. je na Učiteljskom fakultetu, najprije kao znanstvena novakinja, pa viša asistentica, docentica, a od 2017. je izvanredna profesorica. Predaje kolegije: Pregled hrvatske književnosti, Uvod u svjetsku književnost, Dječja književnost 1, Dječja književnost 2, Svjetska dječja književnost, Hrvatska dječja književnost; Književni i kulturni profil Ivane Brlić-Mažuranić (izborni kolegij). Područja znanstvenih interesa su joj suvremena dječja i nedječja književnost, stvaralaštvo Ivane Brlić-Mažuranić, hipertekstualna proza, teorijski pristupi suvremenoj poeziji. Autorica je dviju znanstvenih monografija: Poetika oblika (2016) i Autobiografski diskurs djetinjstva (2011) te većeg broja znanstvenih i stručnih radova od kojih je 10-ak na stranim jezicima. Izlagala je na 40-ak međunarodnih znanstvenih skupova (na četiri je imala pozvana izlaganja). Od 2012. – 2018. bila je zamjenica pročelnika Odsjeka u Čakovcu i članica Etičkoga povjerenstva. Dobitnica je nagrade „Dobriša Cesarić“ za zbirku poezije Lunule (2011) te posebne Dekanove nagrade za pokretanje kulturne tribine KAČ na Odsjeku u Čakovcu i popularizaciju književnosti među studentima (2017).

(preuzeto: https://www.ufzg.unizg.hr/zaposlenici/kos-lajtman-andrijana/)


Andrijana Kos Lajtman (zapisi učenika)

Bodovi Tkanja

Čitajući ovu pjesmu, bio sam iznenađen. Na prvu djelovala mi je vrlo čudnom, no nakon što sam čitao iznova i iznova, saznao da mi zapravo pjesma želi reći da ako smo na krivome putu da nikada nije prekasno da se vratimo na pravi put.

Dario Pranjić, 7.a

 

Ogledala

Pjesma mi se sviđa i ako u tekstu ne razumijem par riječi, kao npr. što se klati kao olovka, piše zrakom i nikako da se zaustavi. Pjesma ima jake emocije kao što je zadnji dio pjesme gdje se spominje dječak i ribe suznih očiju. Mislim da je pjesnikinja htjela izreći kakav je to život živih bića na zemlji. Rečenica koja mi se jako sviđa je “Vrana na vrhu zgrade nalik je strahu,a malo i bogu“.

Leon Kocijan, 7.c

 

Ova pjesma stvarno me umirila. Savršena je za trenutke kada se želite opustiti i zarobiti u svijet mašte. Puna je raznih slika koje nas tjeraju na razmišljanje i da sve dublje uronimo u pjesmu.

Emma Hrženjak, 7.c

 

TENA SOKOL, 7.c   O pjesmi Bodovi, tkanja

Pjesma doista potiče  na razmišljanje, zanimljiva je. Kada jednom krenete čitati, udubit će te se u njezino značenje. Shvatila sam ovu pjesmu kao poruku da se sve događa u pravi trenutak kojeg vrijedi čekati i da za sve postoji opravdan razlog. Kao da se sve može promijeniti jednim, krivim pogledom na svijet.

Tena Sokol, 7.c

 

Mislim da ova pjesma govori da ne smijemo skrenuti s puta i da trebamo nastaviti dalje sa manjim ciljevima da dođemo do većeg.

Luka Friščić, 7.a