Čitanje nam pomaže da stvorimo vlastiti jezik kojim ćemo pronalaziti značenja svijeta i života u kojem postojimo. Čitanje kao jedina pouzdana škola i nadogradnja osmišljavanja vlastitog života. Čitanje koje stvara jezik uključivosti i nudi šarolikost naših postojanja i identiteta.
Ovo su samo neke ideje koje nam je pjesnik Alen Brlek ponudio osvrćući se na zapise naših učenika o njegovim pjesmama.
Ovdje u cijelosti možete pročitati njegovo pismo:
Alen Brlek: O ČITANJU I VREMENU
Nakon čitanja analiza i dojmova učenika mojih pjesama, potom i pitanja o svom odnosu prema čitanju kroz vrijeme, odnosno odrastanje, mislio sam kako će reći nešto biti jednostavno. No, kako to obično biva, misliti nešto a potom to i izreći, nikada nije jednostavno. Što zbog odgovornosti koja stoji iza poruke koju prenosimo, a vjerujem da rečeno uvijek donosi poruku, čak i kada se radi o small talk-u s nekim, što zbog svjesnosti da govorim mlađima od sebe, što je posebna vrsta odgovornosti, koja direktno utječe na zajedničko sutra.
Vaše su misli i osjećaji o pročitanome u meni izazvale poštovanje, jer nitko nije bio u krivu: od učenika koje je boljela glava tokom čitanja, učenika koji nisu u potpunosti shvatili pjesme pa sve do učenika koji su počeli odmah postavljati pitanja o ljepoti, istini, pravdi, budućnosti, trenutku, ljubavi, nesavršenost, našem odnosu prema prirodi itd…
Moja čitanja kroz odrastanje bila su različita. Recimo, kada sam bio dijete, okružen knjigama u stanu, čitao sam knjige bez nekog reda, jednostavno sam čitao i uživao u tome što me čitanje premještalo u drugi stvarnost. Kasnije, u tinejdžerskoj dobi, čitanja su bila svedena na ono što je škola tražila od mene, i često se događalo da se moje analize ne poklapaju s onime što se očekivalo od analize pa sam, paradoksalno, iz hrvatskog jezika često dobivao dvojke i trojke. To, naravno, nije utjecalo na užitak čitanja, štoviše, tjeralo me da čitam fokusiranije, ne zbog ocjena, već sebe samog. Jer, tada sam nekada shvatio koliko se naša iskustva iste stvari razlikuju, i koliko je bitno imati to na umu kada mislimo i govorimo. A čitanje nas uči upravo tome, procesu razmišljanja i komuniciranja, vjerojatno bolje nego išta drugo.
Danas, kada sam odrastao, moj odnos prema čitanju je jednostavan: čitati što više, i što više različitih žanrova, jer stvarnost koja nas okružuje najbolje je obuhvaćena u književnom tekstu, koji nam pruža mogućnost da pronađemo sebe i svoje mjesto u svijetu, gradi nam karakter i širi naš pogled na svijet, u njegovoj ukupnosti. Sve to nas čini spremnijim i boljim ljudima, koji su sve bliže odgovorima na pitanja koja ste postavili. Što je ljepota, što istina i pravda, u kakvim su odnosima, zašto osjećajmo određene emocije prema određenim situacijama i što nam to govori o nama samima, a onda o svijetu, u kakvom je to odnosu…
Čitanje je, moglo bi se reći, najpouzdanija škola koja postoji. I dok čekamo da se sadržaj lektire malo osuvremeni i približi učenicima, ostaje nam se radovati ovakvim situacijama, kada smo u mogućnosti čitati žive autorice i autore, i razgovarati s njima.
Ono što bih vam za kraj rekao o jednom svima nam poznatom pitanju, a to je
„Što je pjesnik htio reći? „. Odgovor na ovo pitanje je, u suštini, da nam pjesnici govore da čitamo, pitamo se o pročitanome i pronalazimo vlastiti jezik i vlastite ključeve kojima ćemo otključavati značenja i odnosa prema tekstu i svijetu. Taj jezik je dakle jezik uključivosti, kritičnosti i dijaloga koji uvažava i onoga tko sjedi pored nas i onoga na drugom kraju svijeta, ma koliko nesavršeni i različiti bili. To je jezik potrebe za spoznajom i nježnosti, i svime onime što će zajedničko sutra učiniti boljim i pravednijim za sva bića na svijetu.
Je li to naivno razmišljanje? Sasvim izgledno. No, jedino je koje u sobi nosi nadu i obećanje. Stoga, dragi učenici, čitajte i kada vas boli glava i kada vas zaspe nebrojeno pitanja. Iza svega toga nalaze se mir, odgovori i prihvaćanje.
