Drugi ciklus pjesma motiviran je antiratnim pjesmama ukrajinskih pjesnika. Koristeći iste motive (rijeka, srebrne ribe, crna gušterica, čamac, kandilo…) učenici su varirali svoje asocijacije i emocije u obliku teksta koji im najviše odgovara. Ovdje se može primijetiti potreba da samostalno ritmički organiziraju svoje ideje dajući pomalo opor prizvuk ritmu ukoliko je riječ o stihovanom pristupu. Primjetna je njihova ozbiljnost i odgovornost prema temi i njihova promišljanja značajno su zrelija nego su to bila prija godinu dana.
Sada je očito kako se izloženost poetskim tekstovima, zajedničkim glasnim čitanjima, izdvajanjima pojedinih segmenata, njihov osjećaj i interes za pjesništvom produbio. Naravno, ne sudjeluju svi u tome jednako, no čak i oni koji teško pisano izraze svoju reakciju, slušaju rado tekstove i slušaju druge što govore i misle.
Antiratne poruke svuda su oko nas, nažalost kao i one ratne i huškačke, pokušali smo s nekoliko tekstova ukazati kako se bol, tuga, očaj i jeza pretapaju u sve nas podjednako; mlade i stare, one koji su zahvaćeni direktnim ratnim sukobima ili one koji posmatraju ratu putem televizije ili društvenih mreža. Naše riječi neće zaustaviti ovaj strašan teror, ali one su ovdje i jasno su izgovorene i vape za mirom, humanošću i ljubavlju.
Tekst sastavila i projekt vodi: Snježana Tramburovski
Teško je.
Teško je biti hrabar. Teško je ostati jak. Naša je snaga na izmaku, a strah je vrhunac. Ne prepoznajemo vlastiti oblik, a kamoli oblik okoline. Rat je samo rijeka strahova, rijeka suza u kojoj se postepeno utapamo. Srebrne ribe se zabijaju u sve što im se nađe na putu. Za sobom ne ostavljaju ništa osim boli i patnje za naše najmilije i ništa osim nevinog sna za nas. Gotovo je. Strahovi su se razbježali. Tonemo.
Gabrijela Krobot, 8.c
Na raskrižju rata nalaze se moćni ljudi,
a nevini i prestrašeni izgubljeni su.
Svaki rat jednako je gadan.
Rat je rijeka s ušćem punih strahova.
Ratni čamci nad srebrnim ribama plove,
crne gušterice iz visoke trave promatraju propast ljudske vrste.
Kako crna sidra tonu, tonu i ljudi.
Ne prepoznajemo vlastito obličje ljudi, niti rata.
Luka Friščić, 8.a
Rat
Zvuk straha, jauka, tuge.
Do nedavno zelena gušterica pocrnjela je od dima, pepela i praha.
Ne znam što znači drijemati.
Predugo je strah zauzeo glavnu ulogu u mojoj budnosti.
Čujem razne proroke s kandilcom – biti će ovako ili onako…
Nitko ne pogađa.
Kažu rat je kao rijeka, ide i ne vidiš mu kraja. Čak su i ribe postale srebrne…
Brkati general za velikim crnim stolom kroji svoju pravdu.
Ostavlja za sobom krv, strah i smrt…
Nitko nije siguran i nitko ne zna vrijeme i čas…
Lana Šoković, 8.a
Pjesma o ratu
Rat je rijeka kojom plove čamci puni brkatih generala. Dok proroci s kandilom strahuju od crnih gušterica, protivnici zauzimaju crne stolove. Srebrene ribe već drijemaju. A kada crno sidro potone više nećemo ni prepoznati vlastito obličje.
Nela Plantak, 8.a
Rat
rat je počeo
crna gušterica
odlaze dalje od rijeke
strah je savladao
čamci tonu
tenkovi pucaju
ljudi vrište
brkati general sjedi
pokraj crnog stola
gleda kroz prozor I
ne prepoznaje vlastito obličje.
Lea Lambreščak 8.a
Strahovi se bude kad se crna sidra sidre,
protivnici ne drijemaju, a crni gušter uništava
tlo po kojem je nekad sreća virila.
Srebrne ribe hrabro štite da se stolovi ne zacrne.
Rat je rijeka puna krvi gdje bez života ostaju
nedužni ljudi.
Tko će kasnije prepoznati vlastito odličje kad
skinemo zaštitne kacige koje su štitile i naše
jedine potomke.
Čamci se pune truplima onih koji su se
hrabro borili.
Kad se noć spusti, nekima je zadnja, a nekima
teška, tužna i bijedna.
A jedino pitanje koje progoni svakoga jest:
tko će preživjeti do svitanja novoga?
Hana Komes, 8.a
Crnilo rata
tijekom rata u svakom čovjeku straha ima
strah koji stvara uspomene crne kao koža crne gušterice
kad zamislimo sve ljude koji ne mogu mirno drijemati
ili pak one koji od svojih domova moraju čamcima bježati
ljudi čekaju čovjeka koji će doći s kandilom
i crnilo otjerati
rat je kao rijeka. ima svoj smjer, tok
no, ne možemo se vratiti nazad
možemo učiniti nešto
i otići naprijed većom brzinom
u toj rijeci, imat ćemo ljude
koji će nas tješiti
i u toj crnoj rijeci
vidimo te ljude kao srebrne ribice
na tržnicama samo crni stolovi
nekada su bili puni hrane
protivnici za stradale ljude ne mare
bitno je izvršiti naredbu
ljudi ne mogu prepoznati
svoje vlastito obličje
Vito Vujnovac, 8.c
Čamci
Čamci drveni po vodi plove
U njima ljudi
Prestravljeni gledaju
Kako granate iz ratnih aviona
Padaju po domovima
Ni krivi ni dužni
Uništeni iznutra
Stvorene rane
Koje će kasnije
Teško zacijeliti
Vito Vujnovac, 8.c
Svijet u kojem živimo
U svijetu u kojem živimo strahovi potapaju čamce
Crna sidra kradu sjaj srebrnih riba
A brkati generali ne prepoznaju vlastito obličje
Rat je rijeka uništena ljudskim nemarom
Rat je šuma puna sjekira
Rat je Zemlja bez sunca
U ovom svijetu svi su svima protivnici
Crni stolovi prekrivaju najdivnije ljepote života
A granate kradu i ono malo osmjeha što je ostalo na dječjim licima
Kako da sve bude normalno?
Kako da sve bude normalno kad zaspiš u strahu da se više nećeš probuditi?
Kako da sve bude normalno kad se bojiš svakog pozdrava kao da je posljednji?
Kako da sve bude normalno kad jedino svijetlo koje vidiš je odbljesak granata?
Dora Martinec, 8.a
U svojim gnijezdima poput ptica
u svojim gnijezdima poput ptica
očarani iluzijom prošlosti
čekaju da i ovi zvukovi mržnje utihnu
kroz glavu im prolazi samo jedno
tko to kroz prozore svoje
ima pogled na tišinu?
tko to u mislima svojim
može smiriti granata divljinu?
Dora Martinec, 8.a
Težina rata
Iz dana u dan situacija je sve teža, strahovi se šire ,
a proroci s kandilicom već na grobove vire. Nedužni životi bivaju oduzeti,
poput pera na vjetru odlepršaše na vječna polja obavijena ratnim rijekama.
Iz očiju žalosnih majki srebrne suze vire do ponora gdje crna
sidra bivaju izgubljena.
Marin Plantak, 8.a
Rat
Sa crnog sidra, obnoć, lagano se prorok
s kandilom spušta.
Rat je počeo. Svi smo opet protivnici.
Gdje je humanost?
Čovječanstvo plače, a strahovi, postaju golemi.
Više ne prepoznajemo vlastito obličje.
Rat je rijeka u kojoj srebrne ribe
uzburkanim morem plutaju,
a one zlatne potreseno bježe.
Bježe od nevolje, straha.
Rat je došao i uzeo ono najdragocjenije,
kao anđeo smrti u ponoć.
Ne mogu svoju mladost provesti
ovdje, pod ruševinama kao
crna gušterica uz čamac
drijemam.
Crni stolovi opet
su ispred nas, ispred nas,
ali još uvijek iza metaka, granata…
Gdje je to pravo na mir?
Leona Banjac 8.a
Iluzija
Poput stabla rastemo
u velike ljude.
Neki postaju poznati
neki manje poznati
a dalje
svi smo mi ljudi.
Ljudi govore da prije smrti,
nam preleti naš cijeli život pred očima
sva sjećanja i svi trenutci;
svakome će se to desiti.
Život je zapravo iluzija
prelet pred očima.
Dario Pranjić, 8.a
