Ostavljanje tragova u izronu

Ostavljanje tragova u izronu

Drugi ciklus pjesma motiviran je antiratnim pjesmama ukrajinskih pjesnika. Koristeći iste motive (rijeka, srebrne ribe, crna gušterica, čamac, kandilo…) učenici su varirali svoje asocijacije i emocije u obliku teksta koji im najviše odgovara. Ovdje se može primijetiti potreba da samostalno ritmički organiziraju svoje ideje dajući pomalo opor prizvuk ritmu ukoliko je riječ o stihovanom pristupu. Primjetna je njihova ozbiljnost i odgovornost prema temi i njihova promišljanja značajno su zrelija nego su to bila prija godinu dana.

Sada je očito kako se izloženost poetskim tekstovima, zajedničkim  glasnim čitanjima, izdvajanjima pojedinih segmenata, njihov osjećaj i interes za pjesništvom produbio. Naravno, ne sudjeluju svi u tome jednako, no čak i oni koji teško pisano izraze svoju reakciju, slušaju rado tekstove i slušaju druge što govore i misle.

Antiratne poruke svuda su oko nas, nažalost kao i one ratne i huškačke, pokušali smo s nekoliko tekstova ukazati kako se bol, tuga, očaj i jeza pretapaju u sve nas podjednako; mlade i stare, one koji su zahvaćeni direktnim ratnim sukobima ili one koji posmatraju ratu putem televizije ili društvenih mreža.  Naše riječi neće zaustaviti ovaj strašan teror, ali one su ovdje i jasno su izgovorene i vape za mirom, humanošću i ljubavlju.

Tekst sastavila i projekt vodi: Snježana Tramburovski


Teško je.

Teško je biti hrabar. Teško je ostati jak. Naša je snaga na izmaku, a strah je vrhunac. Ne prepoznajemo vlastiti oblik, a kamoli oblik okoline. Rat je samo rijeka strahova, rijeka suza u kojoj se postepeno utapamo. Srebrne ribe se zabijaju u sve što im se nađe na putu. Za sobom ne ostavljaju ništa osim boli i patnje za naše najmilije i ništa osim nevinog sna za nas. Gotovo je. Strahovi su se razbježali. Tonemo.

Gabrijela Krobot, 8.c


 

Na raskrižju rata nalaze se moćni ljudi,

a nevini i prestrašeni izgubljeni su.

Svaki rat jednako je gadan.

Rat je rijeka s ušćem punih strahova.

Ratni čamci nad srebrnim ribama plove,

crne gušterice iz visoke trave promatraju propast ljudske vrste.

Kako crna sidra tonu, tonu i ljudi.

Ne prepoznajemo vlastito obličje ljudi, niti rata.

 

Luka Friščić, 8.a


 

Rat

Zvuk straha, jauka, tuge.

Do nedavno zelena gušterica pocrnjela je od dima, pepela i praha.

Ne znam što znači drijemati.

Predugo je strah zauzeo glavnu ulogu u mojoj budnosti.

Čujem razne proroke s kandilcom – biti će ovako ili onako…

Nitko ne pogađa.

Kažu rat je kao rijeka, ide i ne vidiš mu kraja. Čak su i ribe postale srebrne…

Brkati general za velikim crnim stolom kroji svoju pravdu.

Ostavlja za sobom krv, strah i smrt…

Nitko nije siguran i nitko ne zna vrijeme i čas…

 

Lana Šoković, 8.a


 

Pjesma o ratu

Rat je rijeka kojom plove čamci puni brkatih generala. Dok proroci s kandilom strahuju od crnih gušterica, protivnici zauzimaju crne stolove. Srebrene ribe već drijemaju. A kada crno sidro potone više nećemo ni prepoznati vlastito obličje.

 

Nela Plantak, 8.a


 

Rat

rat je počeo

crna gušterica

odlaze dalje od rijeke

strah je savladao

čamci tonu

tenkovi pucaju

ljudi vrište

brkati general sjedi

pokraj crnog stola

gleda kroz prozor I

ne prepoznaje vlastito obličje.

 

Lea Lambreščak 8.a


 

Strahovi se bude kad se crna sidra sidre,

protivnici ne drijemaju, a crni gušter uništava

tlo po kojem je nekad sreća virila.

Srebrne ribe hrabro štite da se stolovi ne zacrne.

Rat je rijeka puna krvi gdje bez života ostaju

nedužni ljudi.

Tko će kasnije prepoznati vlastito odličje kad

skinemo zaštitne kacige koje su štitile i naše

jedine potomke.

Čamci se pune truplima onih koji su se

hrabro borili.

Kad se noć spusti, nekima je zadnja, a nekima

teška, tužna i bijedna.

A jedino pitanje koje progoni svakoga jest:

tko će preživjeti do svitanja novoga?

 

Hana Komes, 8.a


 

Crnilo rata

tijekom rata u svakom čovjeku straha ima

strah koji stvara uspomene crne kao koža crne gušterice

kad zamislimo sve ljude koji ne mogu mirno drijemati

ili pak one koji od svojih domova moraju čamcima bježati

ljudi čekaju čovjeka koji će doći s kandilom

i crnilo otjerati

rat je kao rijeka. ima svoj smjer, tok

no, ne možemo se vratiti nazad

možemo učiniti nešto

i otići naprijed većom brzinom

 

u toj rijeci, imat ćemo ljude

koji će nas tješiti

i u toj crnoj rijeci

vidimo te ljude kao srebrne ribice

 

na tržnicama samo crni stolovi

nekada su bili puni hrane

protivnici za stradale ljude ne mare

bitno je izvršiti naredbu

 

ljudi ne mogu prepoznati

svoje vlastito obličje

 

Vito Vujnovac, 8.c


 

Čamci

Čamci drveni po vodi plove

U njima ljudi

Prestravljeni gledaju

Kako granate iz ratnih aviona

Padaju po domovima

Ni krivi ni dužni

Uništeni iznutra

Stvorene rane

Koje će kasnije

Teško zacijeliti

 

Vito Vujnovac, 8.c


 

Svijet u kojem živimo

U svijetu u kojem živimo strahovi potapaju čamce

Crna sidra kradu sjaj srebrnih riba

A brkati generali ne prepoznaju vlastito obličje

 

Rat je rijeka uništena ljudskim nemarom

Rat je šuma puna sjekira

Rat je Zemlja bez sunca

 

U ovom svijetu svi su svima protivnici

Crni stolovi prekrivaju najdivnije ljepote života

A granate kradu i ono malo osmjeha što je ostalo na dječjim licima

 

Kako da sve bude normalno?

Kako da sve bude normalno kad zaspiš u strahu da se više nećeš probuditi?

Kako da sve bude normalno kad se bojiš svakog pozdrava kao da je posljednji?

Kako da sve bude normalno kad jedino svijetlo koje vidiš je odbljesak granata?

 

Dora Martinec, 8.a


 

U svojim gnijezdima poput ptica

u svojim gnijezdima poput ptica

očarani iluzijom prošlosti

čekaju da i ovi zvukovi mržnje utihnu

 

kroz glavu im prolazi samo jedno

tko to kroz prozore svoje

ima pogled na tišinu?

tko to u mislima svojim

može smiriti granata divljinu?

 

Dora Martinec, 8.a


 

Težina rata

Iz dana u dan situacija je sve teža, strahovi se šire ,

a proroci s kandilicom već na grobove vire. Nedužni životi bivaju oduzeti,

poput pera na vjetru odlepršaše na vječna polja obavijena ratnim rijekama.

Iz očiju žalosnih majki srebrne suze vire do ponora gdje crna

sidra bivaju izgubljena.

 

Marin Plantak, 8.a


 

Rat

Sa crnog sidra, obnoć, lagano se prorok

s kandilom spušta.

Rat je počeo. Svi smo opet protivnici.

Gdje je humanost?

Čovječanstvo plače, a strahovi, postaju golemi.

 

Više ne prepoznajemo vlastito obličje.

Rat je rijeka u kojoj srebrne ribe

uzburkanim morem plutaju,

a  one zlatne potreseno bježe.

Bježe od nevolje, straha.

 

Rat je došao i uzeo ono najdragocjenije,

kao anđeo smrti u ponoć.

Ne mogu svoju mladost provesti

ovdje, pod ruševinama kao

crna gušterica uz čamac

drijemam.

Crni stolovi opet

su ispred nas, ispred nas,

ali još uvijek iza metaka, granata…

 

Gdje je to pravo na mir?

 

Leona Banjac 8.a


 

Iluzija

Poput stabla rastemo

u velike ljude.

Neki postaju poznati

neki manje poznati

a dalje

svi smo mi ljudi.

 

Ljudi govore da prije smrti,

nam preleti naš cijeli život pred očima

sva sjećanja i svi trenutci;

svakome će se to desiti.

Život je zapravo iluzija

prelet pred očima.

 

Dario Pranjić, 8.a

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.