Edukacijska rehabilitatorica Ivana Rogulja Peček iz Centra za odgoj i obrazovanje Tomislav Špoljar održala predavanje o osobama s posebnim potrebama
U petak 30. 10. 2015. g. održano je predavanje na kojem su sudjelovali predstavnici svih razreda naše škole. U učionici 2. d dočekale su nas lijepe bijele majice s otiscima dječjih ruku. Svi smo ih s veseljem obukli. Bili smo jednaki. U posjet nam je došla učiteljica iz OŠ Tomislav Špoljar. Rekla nam je da je tema našeg sastanka “Djeca s posebnim potrebama”. Također nam je rekla da ta djeca nisu bolesna jer se bolest može izliječiti, a oni su se takvi rodili. Zatim smo dobili mali zadatak – nacrtati životinju u kojoj se zamišljamo. Ja sam nacrtala sovu jer volim biti dugo budna i mislim da imam nešto njene mudrosti. Tako bar kažu moji roditelji. Učiteljica nam je pričala o slijepim i gluhim osobama. Saznali smo puno toga o njima što ranije nismo znali.
Pogledali smo video o jednoj ženi koja je već pet godina slijepa. Po zanimanju je frizerka. Ona još uvijek radi taj posao i njeni korisnici su zadovoljni jer im napravi prekrasne frizure. Vidjeli smo i film o tome kako slijepe osobe koriste svoj štap te kako se snalaze uz pse vodiče.
Predavačica nam je pokazala pismo za slijepe koje se zove “Braillovo pismo”. Probali smo pisati s njihovim malim strojem za pisanje i šilom. Nije baš bilo jednostavno. A onda smo sami isprobali kako je teško biti slijep. Radili smo u paru. Jedan učenik je imao povez preko očiju, a onaj koji je sjedio pokraj njega stavljao mu je u ruke različite predmete. „Slijepac” je opipavao predmet te morao pogoditi o kojoj se stvari radi. Shvatili smo da to nije nimalo lako. Ljudi koji su od rođenja slijepi ne znaju što su to boje.
U predavanju o gluhim osobama saznali smo da se one sporazumijevaju znakovnim jezikom. Postoji tzv. jednoručna i dvoručna abeceda. Dobivši slikovni materijal, pokušali smo zapamtiti neka slova abecede. Zatim smo uz pomoć znakovnog jezika „izgovorili” svoje ime.
Na kraju smo se još upoznali s djecom koja imaju Downov sindrom. U filmu smo vidjeli da su ta djeca sretna. Jedna je djevojčica rekla kako joj ništa ne nedostaje, ali joj smeta što je gledaju kao da je drugačija od njih. Mene je to posebno dirnulo i zasuzile su mi se oči. Time je završio naš sastanak u kojem smo puno toga shvatili i naučili. Nadam se da će ih biti još i više.
Jana Jambriško, 6. b
Mentor: Grozdana Njegovec