… pod vodstvom učiteljice Mirele Briševac, učenici su marljivo radili i napisali pregršt lijepih pjesama. Evo, pročitajte i uživajte:
Proljeće
Evo, došao je taj dan
kad životinje ne tonu u san.
Svi su vani
jer lijepi su dani.
Medo brundo se probudio
i na vjevericu naljutio.
Vjeverica mu je bacila žir,
a on je htio jesti sir.
Došao je kraj dana
i sunca je nestalo s grana.
Pojavit će se opet sutra
i obasjati nam plava jutra.
Leona Kovačić, 5.b
Moj parkić
Preko puta moje ulice nalazi se moje utočište. Maleni parkić koji je okupan sunčevim zrakama.
Najviše vremena volim provoditi u njemu kada je proljeće. Tada priroda dobiva svoj poseban čar. Stabla su obučena u zelene haljine. Na njima se nalaze maleni, sitni cvjetići kao ukrasi. Ptice su sakrivene iza lisnatih zavjesa. Leptiri plešu neobičan ples. Cvijeće je svoje glavice okrenulo prema suncu i spremno je za sunčanje. U daljini se čuje pjevanje cvrčka, koji se sakrio u prostranom zelenom tepihu. Svi ti šumovi, cvrkuti na mene djeluju smirujuće i opuštajuće.
Zato je moj parkić za mene mali skriveni kutak, gdje najviše volim biti sama.
Lana Ranković, 6.b
Šareni šumski svijet
Šareni šumski svijet
usred šumice šarene.
Čuje se potočića žubor.
Na granama šušti
šareno lišće,
a proljeće se došuljalo u naš kraj.
Ptičice malene cvrkuću,
iz gnjezdašca im se vide kljunovi.
Sunašce ih grije,
a majčica ih hrani.
Najele se male ptičice.
Sada žele u svijet.
Nek ih grije Sunašce,
nek se vinu u let.
Sara Kocijan Glavić, 6.b
Proljeće
I tuo mi je nieku proljeće…
Zima je udišla i proljeće došlo, ali kak da nijeje tu.
Niti ga vidim, niti je tuoplu, niti idem vun.
I v muoji je hiži istu raspašoj.
Sam na vijestima klampaju: “Nesmeš tak, muoraš unak.”
Mama se prestrašila, još više nek prije čisti.
Al’ reda baš i nijeje strah, jemu je život isti.
I još je škuola prek interneta, ud muke jedva dišem.
Evo i denes, ljudi muoji, cijli dijen zadaću pišem.
Ve bu još i Uskrs komaj, a leto je daleko
Du lipnja bumu v karanteni.
I tuo mi je proljeće nieko.
Tia Mesek,5.b
Vrijeme
Proljeće? Zima?
Zima? Proljeće?
Hajde, vrijeme, odluči se!
Gledam kroz prozor i ne vjerujem.
Pred očima mi slika rascvalog cvijeća prekrivenog snijegom.
Zbunjen, zaprepašten i u nevjerici sam ja.
Tko je tu normalan, a tko ne?
Nestvarna ljepota pred mojim očima.
Priroda je još jednom pokazala svu svoju moć i raskoš.
Na meni je samo da uživam u njoj i divim joj se.
Hvala ti prirodo na toj suprotnosti!
Mateo Pecik, 5.b
Vuzem
I nije se istu
kak je saku letu bilu.
Si su prepravlali sega za Vuzem.
Neko je šteu, a neko pak na silu.
Radi drugih, nie?
Jer ka bi rekeu suosed
da nijamaš šunku i jajci,
da ne neseš v cierkvu.
Bili bi odma buokci.
Ali denes i jesmu buokci.
Si isti!
Si v hižami zaprti,
a već pumalem i v duši putrti.
Nijamamu ni jutru, ni večer
ni Vuzem nemu meli!
Jer nesmeju z grada sim
ni mi tam z seli,
Radi te korone
se buju nam zeli!
Sabina Flegar, 5.b
Proljeće je tu
Proljeće je došlo,
hladne zimske noći su prošle.
Ptice su u moj kraj već došle!
Medvjed se iz zimskog sna probudio.
Što vani ljudi nema jako se začudio!
Djeci ovog proljeća energija pada
jer vani opasni korona virus vlada.
Ali i taj virus jednom će proći
pa će osmijeh djeci ipak doći !
Jan Mesek, 5.b
Protuletje
Stiha, splašeno, zajec gledi
kak se suonce, zraku po zraku,
z brega spusti.
Malu se pokaže, pak se skrije,
i ne zna kak nas slabu grije.
Veter za sobum vleče,
snieg tu ž jim lieče,
kak da mu se nekam žuri.
Svoje zuobe pokazati bi šteu, travicu prekriti,
vočke puzebliti,
i stiha oditi.
Jaglac svoje žuotu ličeku kaže,
tuplinu suončeka išče,
k ljubičicam i visibabam se stišče.
Lastavice su se negdi skrile,
sniegu i vetru strahu su bile.
Ftičeki ne letiju,
i uni se bojiju.
Se je preveč stiha,
kak da si još spiju.
Stari ljudi veliju:
„Več niti vrieme nieje kak je negdar bilu…“
Arijan Flegar, 5.b
Strah nas drži
Mir i tišina vu vulici,
se kak da spi.
Auti z grada v grad več ne letiju,
nekak nam se vidi da nevole su došle.
Strah se posuot se vidi,
splašene oči iza maskice glediju,
ljudi se več ničemu ne veseliju.
Nevole su nas snašle,
niti ih vidimo, niti znamo kaj nas čeka,
još za tu Koronu nema leka.
Se posuot se širi,
si se čudiju i v sebi misliju: „Je tuo Božja kazna
ili pak tak mora biti?“
Zemla se steple,
kak da i una veli:
nebre tak dale biti,
muoramu se premeniti.
Trieba glave skup deti,
rajši jeden druguga imeti,
za sebe i familiju več časa zeti,
a nie samu za bugatstvum i penezima leteti.
Arijan Flegar, 5.b
Poruka Zemlji
Draga Zemljo, možeš izdržati sve ovo.
Samo budi hrabra i jaka,
ozlijediti te ne može čovjekova šaka.
Iako ljudi bacaju smeće,
po tebi još uvijek raste prekrasno cvijeće.
Na tebi živi puno predivnih bića,
od golemih slonova do malih psića.
Za one koji grade tvornice razne,
doći će vrijeme da dobiju kazne.
Sve ovo možeš izdržati ti,
zato jer te volimo SVI!
Vito Vujnovac, 6.a
Čaroban dan
Bilo je kišno jutro. Moj djed, baka i ja odlučili smo na sebe staviti kabanice, uzeti kišobrane i krenuti u šetnju do jednog predivnog mjesta gdje uvijek pecamo ribe.
Kada smo stigli, nismo bili oduševljeni prizorom koji smo vidjeli. Voda je bila tako visoka da je skoro prekrila klupicu. Krenuli smo dalje u šetnju. Prošli smo pored farme i ugledali predivan putić koji je izgledao kao da vodi u neko čarobno mjesto. Šećući putićem ugledali smo mjesto koje je zaista bilo čarobno. Bila je to predivna priroda okružena cvijećem i drvećem. A tek miris! Svjež zrak, čarobno! Nakon nekog vremena pojavila se duga, a i sunce se pojavilo.
I tako smo nastavili šetati po toj divnoj livadi i promatrati biljke. Odjednom je moj djed ugledao svoju prijateljicu s posla koja je također bila tamo sa svojim konjem Lili. Djed i baka znaju da obožavam konje pa su pitali prijateljicu mogu li ga ja malo prošetati. Ona se složila s time. Dok sam ja šetala s konjem, djed i baka popili su sok i gledali mene kako uživam.
Taj dan bio je zbilja čaroban: livada, cvijeće, drveće, mirisi, konj, druženje s djedom i bakom. Ma predivno. Doživjela sam nešto najljepše što sam mogla poželjeti samo u snu. A opet mi se sve ostvarilo.
Julija Matijaško, 6.b
Zlatno polje
Krenuli smo u šetnju s našim zaigranim psom. Išli smo uskom stazicom koja vodi do širokog polja.
Sa strane, uz stazu, ljudi su bili nepromišljeno nabacali smeće. No, na tom zagađenom polju nismo već dugo bili, pa se u međuvremenu promijenilo. Kad smo došli do starog, po sjećanju zagađenog polja, zastali smo od divljenja. Nismo mogli vjerovati svojim očima. Polje je postalo predivno. Sigurno su se neki dobri ljudi pobrinuli za to. Bilo je vruće ljeto, a zlatna pšenica se spokojno klanjala laganom vjetriću i podsjećala na zlatne poluge žita. Svo ono silno ružno smeće bilo je uklonjeno, a umjesto njega tamo su stajali pokošena zelena trava i njegovani šareni cvjetovi: crveni i žuti tulipani, šarene maćuhice, rijeka bijelih tratinčica, mnoštvo nježnih plavih potočnica i gomila crvenih makova.
Bili smo vrlo ugodno iznenađeni te smo odlučili češće dolaziti u polje. Možda i upoznamo te dražesne i brižne ljude i zajedno s njima počnemo održavati zlatno i šareno polje.
Sara Kocijan Glavić, 6.b
Žitna uvala
Žitna uvala je plaža na otoku Viru. Za nekoga sasvim obična plaža, a za mene dani moga djetinjstva. Nalazi se na sjevernoj strani otoka sa prekrasnim pogledom na otok Pag i na veličanstvene visine Velebita.
Rano ujutro Sunce isprva proviruje pospano i sramežljivo, a zatim sve hrabrije i jasnije obasjava površinu mora. Milijuni prekrasnih bisernih čestica razlijevaju se nad površinom vode. Barke se nježno ljuljaju i upijaju svu ljepotu tek probuđenog jutra. Galebovi svojom pjesmom bude sav ostali svijet. Po šljunčanoj plaži koja okružuje more svjetluca bezbroj kamenčića, a među njima i školjkice koje su valovi izbacili iz mora. Kako se Sunce sve više diže tako sjenke od bujnih i nasmiješenih palmi postaju sve kraće. Račići na samom žalu veselo skakuću s kamenčića na kamenčić pozdravljajući novi dan. Miris mora i lagani šum tek probuđenih valova budi moja osjetila i radost u mom srcu. Čitavu uvalu okružuje niz kućica s prekrasnim dvorištima, punim cvijeća i zelenila u kojima ljudi s veseljem i radošću provode dane. Prvi šetači i plivači polako pristižu. Dječji smijeh i veselje širi se uvalom. Od mirne i tihe oaze uvala se pretvara u veselu, bučnu i razigranu igraonicu. Djeca u plićaku rade kule od pijeska, a nestašni valovi dolaze jedan za drugim i namjerno ih ruše. I tako sve do kraja dana, kada zalaz sunca najavljuje kraj i polagano nas napušta iza obronaka otoka.
Za mene je to najljepše mjesto na svijetu, jer sam tamo provela mnoge sretne dane sa svojim prijateljima sa kojima se i danas družim. Veselim se ponovnom dolasku na plažu mog djetinjstva.
Magdalena Družinić, 6.b
Poruka Zemlji
Opusti se, Zemljo, i ovo će proći,
ništa gore više ne može doći.
Bila si hrabra i jaka ti,
a sada se malo odmori.
Nevolje će brzo proći
pa će ljudi na posao doći.
Nažalost, više nećeš biti čista
pa će te morati čistiti i mala glista.
A sada se opusti ti,
i prestani razmišljati.
Moraš ostati jaka
na ovom svijetu punom luđaka.
Volimo te svi
jer si dio obitelji!
Tia Lucija Majcen, 6.a
Planet Zemlja
Tako si lijepa, sva okrugla i plava,
kad mislim o tebi, boli me glava.
Ne mogu zaspati kad tako mislim,
kako ti pomoći mučim se da smislim.
Žalimo se svi da situacija je sada gadna,
a kako je tek tebi što si cijeli život tako jadna…
Ja sam ovdje samo da spomenem
da bi bilo dobro da svaki čovjek kaže:
„Nisam ja najvažniji, bilo bi dobro da se k Zemlji okrenem.“
Tia Mesek, 5.b
H A I K U
S lepršavim
krilima po nebu se
igra ptičica.
Na nebu vidi
se nešto bijelo, to je
mali oblačić.
Na travici se
može vidjeti mali
leptir na cvijetu.
Brigita Šmic, 6.a
Usred bresaka
što posvud su u cvatu-
procvala trešnja!
Luka Friščić, 6.a
Proljeće vlada,
kiša pada danima,
drveće cvjeta.
Bruno Uskoković, 6.a
Skrila je glavu
v draču ljubičica.
Dan je dišeči.
Marin Plantak, 6.a
Na dvorištu mom
proljetna se stabla
na vjetru njišu.
Šušte listovi
dok padaju s drva
u ranu jesen.
Pahulja pada
s oblaka zimskog
u kasnu zimu.
Vito Vujnovac, 6.a
Na livadici
preko šumskoga puta
srna zaluta.
Dora Martinec, 6.a
Proljeće stiže,
šareno cvijeće blista,
dolaze laste.
Ivan Plantak, 6.a
