Janja Žnidarić volontirala u Tanzaniji u sirotištu financiranom od hrvatske udruge Kolajna ljubavi
Prošlo ljeto bili ste u Africi. Kako dugo?
– Dva mjeseca.
U kojoj ste afričkoj državi boravili i zašto?
– U Tanzaniji. U gradiću Songea, a bila sam volonter u dječjem domu – sirotištu koje financira hrvatska udruga Kolajna ljubavi. Tamo je uvijek nekoliko volontera koji brinu o toj djeci.
Koliko djece ima u tom domu i kako su tamo dospjeli?
– Ima ih 38, a kapacitet doma je 40-ero djece. Neka djeca su bez roditelja, a neka su iz obitelji koje su jako siromašne.
Koja je dob te djece?
– U sirotištu ima djece od 4 do 18 godina. Kad odrastu i odu na školovanje u drugi grad, redovito se vraćaju i posjećuju nas za vrijeme praznika.
Kako je izgledao jedan vaš prosječan dan u tom sirotištu’?
– Postoji raspored po kojem život funkcionira od jutra do večeri. Buđenje je u pola šest ujutro (dan počinje u sedam sati), slijedi pospremanje kreveta i podgrijavanje doručka koji je dan prije već pripremila kuharica. Djeca su raspoređena u četiri sobe prema svojoj dobi, a starija djeca imaju više zaduženja. Nakon odlaska u školu koja je udaljena oko pola sata hoda (osnovna i srednja), mi volonteri išli smo u kupovinu ili smo se pripremali za poslijepodnevne aktivnosti s djecom.
Kad se djeca vraćaju iz škole i što rade ostali dio dana?
– Mlađi se vraćaju oko pola jedan, a najstariji kasnije, oko četiri sata. Tada je ručak, sat do dva učenja, a zatim slijedi pranje uniforme za školu. Tamo djeca nose uniforme s grbom svoje škole. Svaki dan su se prale bijele košulje i čarape, a jedanput tjedno cijela uniforma.
Imaju li djeca slobodnog vremena?
– Naravno, poslije svojih obaveza igraju se na dvorištu, čitaju priče i razgovaraju. Vani se čisti dvorište, a kad nisu redukcije vode, zalijeva se vrt koji se obrađuje jednom tjedno. Navečer slijedi tuširanje (to je ustvari polijevanje vodom iz kante) i polazak na spavanje u devet ili pola deset sati.
Na kojem ste jeziku razgovarali s djecom?
– Oni znaju swahili i engleski. U državnim školama gradivo se sluša ne swahiliju, afričkom jeziku, ali svi imaju engleski kao predmet. U privatnim osnovnim školama primarni je jezik engleski, a tako je i u svim srednjim školama.
Osnovna hrana je ugali (kukuruzno brašno kuhano u vodi) i riža
Što ste jeli i što afrička djeca imaju kao poslasticu?
– Osnovna hrana je ugali, a to je kukuruzno brašno s vodom i riža. Ugali se izmjenjuje za ručak i za večeru. Povremeno imaju sušenu ribu, a samo u nedjelju jede se meso i to tvrda govedina koju djeca vole jesti. Za doručak može biti kuhani krumpir (batat), kuhana kasava ili jaje. Pije se i mlijeko. Ova djeca, kao i naša, jako vole pomfrit (to je naš krumpir) pržen na palminom ulju. Kad volonteri dolaze iz Hrvatske, donose im slatkiše, a naročito džem ili marmeladu koju obožavaju.
Koje ste neobično voće jeli u Africi?
– Jela sam papaju, avokado ili passionfruit što podsjeća na naranču i limun. U Africi su banane zelene ili smeđe boje, a ne žute kao kod nas. Ima ih svih veličina. U svakom se dvorištu nalaze stabla banane.
Školovanje malim Afrikancima znači izlazak iz siromaštva
Kako se mali Afrikanci školuju?
– Njihova osnovna škola traje sedam godina i nakon toga se prema ocjenama (maloj maturi) raspoređuju u neku srednju školu koja traje četiri godine. Poslije nje slijedi matura pa se zatim obrazovanje nastavlja u određenoj srednjoj školi koja traje dvije godine i obično se nalazi dalje od mjesta stanovanja. Tamo postoji internat gdje učenici žive i uče. Svi koji završe srednje ili visoko obrazovanje mogu se bez problema zaposliti. Razlika u našem i njihovom školovanju je ta što se kod njih plaća školarina od osnovne škole nadalje koja za naše prilike i nije visoka, iznosi oko 120 eura za cijelu godinu. Tim novcem plaća se obrazovanje i jedan obrok u školi. Mnogo afričkih obitelji to ne može platiti, stoga se javljaju sponzori koji uplaćuju školarinu za afričku djecu. To su mnogi sportski klubovi, najviše nogometni klubovi, a i razne organizacije širom svijeta.
Je li i naša škola pomogla nekom učeniku iz Afrike. ?
– Da, i mi smo skupili novac za jednog dječaka iz doma. Zove se Baraka. Baraka je krasan dječak, jako voli učiti i odličan je učenik.
Možete li nam reći neka imena te djece ili koja su najčešća afrička imena?
– Najčešća ženska imena su Happyfania, Clara, Alana, Immaculata, Renista, a muška imena Yohanna, Baraka, Savio, Ditram, Raphaely, Levias itd.
Vrijeme se u Tanzaniji računa od izlaska sunca (1 sat) do zalaska sunca (12 sati)
Kakvo je bilo vrijeme kad ste bili u Africi?
– Ja sam boravila u Africi u vrijeme sušnog razdoblja koje traje od veljače pa do srpnja. Tada su česti problemi s vodom koje nikad nema dovoljno. Mi volonteri vodu smo prokuhavali, iako Afrikanci piju i mutnu vodu. Temperatura u sušnom razdoblju je od 18°C po noći do 25°C po danu. Nakon toga slijedi kišno razdoblje kojem se svi vesele jer ima vode i dobrog uroda, a temperatura prelazi 30°C. U prosincu su kod njih najveće vrućine i tada učenici imaju i najdulje božićne praznike. Zanimljivo je računanje vremena u Tanzaniji, što se potpuno razlikuje od našeg. Oni početak dana tj. izlazak sunca računaju kao prvi sat, a to je u 7 sati po našem vremenu. Kad sunce zalazi, kod njih je 12 sati. Kako je ova država blizu ekvatora, dan i noć traju jednako dugo cijelu godinu.
Jeste li vidjeli sve one poznate afričke životinje?
– Jesam. Bila sam na safariju u Nacionalnom parku Ruaha kod grada Iringe. Volonter Božo i ja morali smo otići dan prije jer je grad na drugom kraju zemlje te smo spavali u hotelu i jeli u restoranu gdje spremaju pizze. Nije baš lako naići na pizzu u tom djelu Afrike. Unajmili smo džip s vozačem koji se plaća oko tisuću kuna te smo vozeći se kroz nacionalni park uživali u susretu s tim afričkim životinjama. Vidjeli smo krdo slonova, lavove, žirafe, antilope, zebre, gazele, leoparda, majmune, krokodile i dr. Lavove smo vidjeli iz blizine, a moj ih je prijatelj Božo fotografirao, što i nije baš bezopasno.
Što Afrička djeca znaju o Hrvatskoj?
– Misle da u našoj zemlji žive samo dobri ljudi koji njima pomažu u školovanju. Oni su sretni ako mogu ići u školu jer to znači da imaju mogućnost izaći iz siromaštva. U Tanzaniji, a i drugdje u Africi, razredi su veliki, broje po 70 učenika. Međutim, učitelji nemaju problema s disciplinom jer su učenici kažnjeni ako nisu poslušni. Tamo je propisano zakonom koliko udaraca po prstima dobivaju dječaci, a koliko po stražnjici dobivaju djevojčice za kašnjenje na nastavu, brbljanje, prepisivanje, krivo obučenu uniformu ili bilo kakvu drugu glupost koju naprave. Ovi mali Afrikanci čude se kako tih kazni nema u Hrvatskoj. Mi, volonteri, naučili smo ih da nešto kažu na hrvatskom pa tako znaju pozdraviti ili reći hvala, znaju pjevati neke pjesme poput Bratec Martin, Ja sem Varaždinec ili pak Dinamovu ili Hajdukovu himnu.
Novinarska grupa
