Ove godine obilježili smo 10. travnja 100 godina od rođenja Vesne Parun, po mnogima najveće i najznačajnije hrvatske pjesnikinje i književnice. Rođena je na otoku Zlarinu, 10. travnja 1922.,a umrla u Stubičkim Toplicama, 25. listopada 2010.
Saznajmo nešto o to velikoj pjesnikinji
Studij romanistike započela na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1940., prekinula ga je zbog II. svjetskog rata. Nakon rata započela je studij filozofije na istom fakultetu, prekinula ga zbog bolesti 1947., od kada djeluje kao slobodna književnica.
Vrlo opsežan pjesnički opus V. Parun, najprevođenije hrvatske pjesnikinje, jedno je od najznačajnijih poglavlja suvremenoga hrvatskog pjesništva. Njezinu prvu pjesničku zbirku Zore i vihori (1947.), u kojoj su mladenačka živost, ljubav i priroda suprotstavljene ratu, smrti i stradanju, tadašnja je službena socrealistička kritika proglasila apolitičnom, artistički ispraznom i dekadentnom. Ta je zbirka svojim opiranjem nasilnomu ideologiziranju poslijeratnoga pjesništva preteča poetike krugovaškoga naraštaja. Antologijskom zbirkom Crna maslina (1955.) te zbirkama Ropstvo (1957.), Pusti da otpočinem (1958.) i Ti i nikad (1959.) potvrdila se kao pjesnikinja zaokupljena ljubavlju. Ljubav i doživljaj prirode središnje su teme i zbirka Vidrama vjerna (1957.), Koralj vraćen moru (1959.) i Vjetar Trakije (1964.), svojevrsnih himna moru. Spoznaju tragičnosti života izrazila je u zbirci Ukleti dažd (1969.), punoj mračnih raspoloženja i rezignacije. U sljedećim zbirkama pokazala je sklonost ironičnomu, satiričnomu i grotesknomu, upućujući na konkretnu društvenu zbilju (Apokaliptičke basne, 1976,; Salto mortale, 1981,; Tronožac koji hoda, 1993,; Smijeh od smrti jači, 1997,; Pelin basne, 1998,; Đoko i Đokonda: poetsko-satirični kontrapunkt, 2002., i dr.), iako se i poslije vraćala elegijskomu, nostalgičnom i metafizičkom ozračju prijašnjih zbirki (Bubnjevi umjesto srca, 2003.). Na formalnome se planu iskazala i u slobodnome stihu i u tradicionalnim metričkim oblicima (sonetne zbirke Sto soneta, 1972.; Olovni golub, 1972.; Salto mortale; Suze putuju: /bolnički soneti/, 2002.), a i u pjesmama u prozi (Indigo grad, 1990.).
Objavila je polemičnu knjigu feljtona, basni i satira Pod muškim kišobranom (1987.), meditativnu knjigu o patnji, ljubavi i pjesništvu Krv svjedoka (1988.), zbirke satiričnih pošalica, epigrama i aforizama Političko Valentinovo (2000.) i Grijeh smrtni: satira (2000.), autobiografske zapise Noć za pakost: moj život u 40 vreća (2001.). Uprizorivani su joj dramski tekstovi (Marija i mornar, 1960.; Magareći otok, 1979.). Izbor iz njezinih esejističkih tekstova objavljen je u knjizi Nedovršeni mozaik (1999.). Njezino značajno stvaralaštvo za djecu prožeto je motivima iz biljnoga i životinjskoga svijeta te humorom (Tuga i radost šume, 1958.; Zec mudronja, 1958.; Patka Zlatka, 1959.; Mačak Džingiskan i Miki Trasi, 1968.; Miki – slavni kapetan, 1970.; Igre pred oluju, 1979.; Kroz prozorčić zime, 1995; Uspavanka za poljubac, 1997.; Pčela, duga i mlin, 1997.; Tri morske pustolovine, 2000.). Prevodila je pjesme sa slovenskoga, bugarskoga, francuskoga i njemačkoga; osobito su cijenjeni njezini prepjevi pjesama Johanna Wolfganga Goethea, Heinricha Heinea i Rainera Marie Rilkea. Dobitnica je Nagrade Goranov vijenac za cjelokupan pjesnički opus (1977.) i Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (1982.).
Učenici pišu motivirani pjesmama Vesne Parun
Hodajući kroz kukuruz,
gazdujem vranama.
Padajući klas,
pao je kao raspoloženje djece.
To listopadno lišće.
šušti, šušti
kao tuga u djeci.
Zara Huzjak
Mir
polegnut je
na polju
na brazdi
razmišlja
gleda u nebo
pogledava zvijezde
mir je preminuo
gaze ga
koraci vojske
ubiju tišinu
sve glasniji
sve bliži
mir je previše smiren
da se pomakne
da razmisli
pa nasloni i on kundak na rame
pogleda polegnuta čovjeka u oči
i povuče okidač
Mia Ela Klarić
Ratna knjiga
Knjigu pokoljenja u ratu
zatrpanu klasovima žita
podiže vojnik.
On je miluje svojim žarkim obrazima.
Nakon rata bespomoćna
goloruka knjiga preporođena
je u muzeju.
Mihael Krobot
Sjedim pod mjesečinom i gledam
to predivno modreno more.
U kutu maleni pauk svoju mrežu plete.
A pored njega
ličinka leptira na jutarnji
ples se sprema.
Pogled mi pada prema boriku
gdje veseli dječaci igraju nogomet,
a pored njih jedna malena goloruka
djevojčica promatra
kozju krv
i tratinčicu
U daljini se vidi svijetlo i
majka kako čita bajku djevojčici
u ljubičastoj haljini u
novoj neokrečenoj sobi
Zatišje, tama
hvata me panika od
nekog posrnulog zloduha.
Trčim, okrećem se
ne gledam ispred sebe.
Stanem u mravinjak.
Neva Kurolt
tratinčica kasni
svi su joj govorili da ima vremena
ispod mjesečine, pored modrine
stigla je i ona
promatra svijet oko sebe
nikada nije vidjela nešto toliko lijepo
gleda rijeku
s druge strane rijeke kuća
u kući nema života
nijanse sivo ljubičaste osušene boje
već se godinama ljušte zidovima neokrečenih soba
eto čamca s druge strane rijeke
svugdje je zatišje
odjednom srne gomila dječaka
zgaziše oni mravinjak, uništiše mrežu paukovu
nije se preplašila
osjećala ih je
u sjenama
u korijenju
zloduh
pretrče dječaci do rijeke
zgaziše našu tratinčicu
skočiše u čamac i odveslaše
Mia Ela Klarić
O zloduhu
Osjećaj kao u bajci.
To čulo se zatišje.
Čamci mirni na modrom moru,
dok dječaci na mjesečini tumaraju.
Zašto moraš biti takav zloduše?
Otjerao si pauke u svoju mrežu,
a mrave u svoj mravinjak.
Neokrečene sobe pune su mirisa kozje krvi,
kao i borik tratinčica i ličinka.
Goloruki i shrvani dječaci,
već su postali ljubičasti.
Pa zašto zloduše?
Zašto?
Laura Plantak
Šetajući kroz livadu kozje krvi,
ugledala sam mali borik.
Dolazivši sve bliže i bliže,
ugledala sam prelijepi ljubičasti cvijet.
Oko tog cvijeta bilo je puno malih tratinčica i malih pauka.
Kad sam ga htjela ubrati, odjednom je zavladalo zatišje.
Grupa dječaka odjevena u bijelo s maskom od životinjskog krzna,
Krenula je brzim korakom prema meni.
Prestrašeno sam počela trčati u drugom pravcu,
dokad nisam vidjela jednu malu neokrečenu sobu.
Na ulasku sam vidjela puno mravinjaka nad kojim je vladao zloduh.
Hvatala me jeza i trnci su mi prošli kroz leđa.
Kad sam se malo ogledala po sobi, vidjela sam mali prozorčić u obliku kruga.
Provirila sam kroz njega i nisam nigdje vidjela ništa.
Okrenula sam se i sve se pred mojim očima zamračilo
Što su oni dječaci predstavljali?
Je li to bio samo san?
Emili Šobak
Prolazila grupa dječaka kroz prolaz
okićen tratinčicama i kozjom krvi,
obavijene mirisom kao iz bajke.
Zapuštenim prolazom gmižu uznemireni pauci
skrivaju ličinke ispod paučine.
Nitko dugo nije prošao ovuda.
Prolaz vodi do mora.
Sunce je zalazilo, nebo je bilo ljubičasto i rozo.
More modro.
Čamci su se vraćali s mora s mrežama punim ribe.
U tom trenutku oko dječaka proleti puno leptira
koji su do malo prije bili samo ličinke u onom prolazu.
Nastalo je zatišje i za koji tren bila je mjesečina.
Tko zna kroz koji prolaz će sljedeći proći?
Možda će zakoračiti u zloduhi borik pun mravinjaka
i brojnih opasnosti s kojima će se morati goloruki suočiti.
Mirta Prikratki
Zlatna polja zemlje
Stari starac leži u hladu,
odmara i misli o gradu.
Kako tamo zemlje trpe,
po čelu joj hodaju mravlje hrpe.
Zemlja bez polja
usrećivati se mora.
Starac šeće kroz zlatna polja,
udaljavajući se od starog bora.
Te nastavi brati žito
zahvaljujući svemu što je u zemlji skrito.
Neo Stolnik
Kraljica mrava
Ta stara kraljica mrava, nešto loše osjeća.
Da došao je kraj njezina kraljevstva .
Došao je taj dan da mlade nauči,
da svatko umrijeti mora.
Pod žarkim Suncem govori,
svoju zadnju predstavu izvodi.
U toj sparnoj savani rastanka je bilo,
ali nikada ovako teških.
Dolazi zora, a kraljica dostojanstveno u grob leći mora.
Lovro Košutar
Ribar,dječaci i zloduh
Tišina.
Dok na nebu sja mjesečina,
jedan stari ribar plovi
čamcem na modrom plavetnilu.
Kao u bajci, more je u zatišju.
Pokraj mora maleni je borik
Igra dječaka,miris predivnog cvijeća,
kozje krvi.
Nakon što je ribar isplovio,
dolazi do svoje neokrečene
sobe gdje drži svoj pribor za
pecanje.
Vidio je da su mravi
napravili mravinjake, a pauci
mreže. U međuvremenu, iz borika
dolazi zvuk, vrisak.
Bili su to dječaci
koji su trčali prema livadi
tratinčica.
Rekoh,sve kao u bajci,
no ovaj put sretan početak,
a tužan završetak.
Mia Crnčec
Majčina kuća
Intenzivnost kozje krvi priziva mladoga
dječaka koji zaigrano potrči prema
grmu punome ličinka i tamo se zadrži.
Mjesečina i zatišje zavladali su dvorištem.
Zvuk tišine i čamca na modrini
opušta dječakovu majku kao u bajci.
Zloduh pauka na mreži osjećao se u toj neokrečenoj sobi u kojoj samo jedna velika tratinčica budi nadu u majčinom srcu.
To srce uporno lupa kao rad mrava u mravinjaku.
Sve od vedroga jutra do zalaska Sunca.
Ljubičasta boja na nebu se sjaji kao ljubičica na livadi maloj.
Kraj majčine kuće, taj biljni svijet je prelijep.
Lovro Košutar
Mali dječak izgubi se u boriku
te se stane orijentirati u krug.
Okrečući se,
ugleda puno tratinčica,
ali i osjeti neki jak miris.
Zagleda se u lijepo posložene redove
kozje krvi i srne na njih.
Zaključi da je to put koji vodi
duboko u veću šumu , u kojoj je veliko zatišje,
Ispod modre mjesečine
šeće i začuje jak vrisak.
Pomisli kako je goloruk
i da se neće moći obraniti od zloduha
iz bajke, a šuma još i izgleda kao neokrečena
soba.
Počne trčati i prođe kroz paukovu mrežu.
skoči u mravinjak i zapne za panj. Sa svoje desne
strane ugleda čamac koji sija ljubičasto.
Sa stabla na kojem je zavezan čamac, visi ličinka leptira.
Dječak odluči sjesti na hladnu travu te zaspe.
Petra Silov
Mentorica: učiteljica Snježana Tramburovski
