Zagrljaj

Zagrljaj

Sama u tišini sjedi

u kasne neke sate.

Lica zamišljena.

K’o tuge da ju prate.

Možda samo odmara?

Da ne boli ju nešto?

Brige svoje, znam,

od nas, djece, sakriva vješto.

 

A onda, iznenada,

lice u osmijeh se razvuklo

kad vidjela je da joj prilazim.

Sagnem se, pružim ruke

pa ju nježno zagrlim.

 

Opet je nasmijana bila,

kao da dala sam joj komad neba.

Sad shvaćam.

Za potpunu njenu sreću

samo mali zagrljaj treba.

 

Mia Šokman, 8. A

Mentor:  Mirela Briševac