SMIJEH JE POBIJEDIO

SMIJEH JE POBIJEDIO

uz 10. 1. – SVJETSKI DAN SMIJEHA

SMIJEH JE POBIJEDIO

Jednog dana bio sam u dućanu s mamom i braćom.
Ugledao sam jednu lijepu igračku.
Na povratku kući zamolio sam mamu da mi kupi tu igračku, a ona je odgovorila da ne može. Bio sam jako tužan i ljut na nju. Toliko sam bio ljut da nisam želio pričati s njom. Prošla su dva dana i opet sam molio mamu da mi kupi tu igračku, ali nije željela ni čuti. Ja sam i dalje bio ljut. Prolazili su dani, a mama mi i dalje nije željela kupiti igračku. Prošao je i tjedan. Vraćao sam se iz škole jedan petak i sreo mamu i brata koji su se vraćali iz dućana. Rekla mi je da ima dar za mene, ali da ga mogu vidjeti tek kad dođemo doma. Kad smo došli u stan i pospremili stvari iz dućana, mama mi je dala dar. U daru je bila igračka koju sam toliko želio.
Bio sam toliko sretan da nisam znao što bih od sreće i smijeha. Više nisam bio ljut, a smijeh je opet pobijedio.

Noa Bukovski, 4. a

SMIJEHOM SAM POBIJEDILA LJUTNJU

Jednog dana moja sestra trebala je pernicu s mojim bojicama jer ih je ona izgubila. Ja sam joj rado posudila pernicu i rekla sam joj da kada bude gotova pernicu vrati na mjesto jer ako neće biti na mjestu, ja ću je zaboraviti uzeti u školu.
Moja sestra mene nije poslušala. Odmah kad je završila, pernicu je stavila u svoju ladicu. Sljedećeg jutra kad sam došla u školu, vidjela sam da nemam pernicu. Istog trena shvatila sam da moja sestra nije vratila pernicu na mjestu. Prijatelji su mi posudili olovku i bojice. Cijeli dan u školi bila sam ljuta. Kad sam napokon došla kući, pričekala sam da i moja sestra dođe kući. Kada je sestra došla kući, pitala sam ju zašto pernicu nije vratila na mjesto, a ona je rekla da je zaboravila i odmah mi se ispričala. Vidjela sam na njezinom licu kako joj je žao.
Odlučila sam joj oprostiti. Iako sam bila još ljuta, poklonila sam joj jedan osmijeh. Taj jedan osmijeh izbrisao je i pobijedio svu ljutnju.

Hanna Herjavec, 4. a

SMIJEHOM SAM POBIJEDIO LJUTNJU

Jednog jutra probudio sam se tmuran i nervozan.
Bio sam ljut na tatu, jer mi je obećao da ćemo se igrati „Država, grad, selo“, ali mu je iznenada zazvonio telefon i morao je ići.
Otišao sam se igrati s prijateljima, ali začas sam se vratio doma. Doma sam naišao na mamu, tatu i brata. Brzo sam otišao u sobu i jako zatvorio vrata da znaju da sam ljut. Mama mi je došla u sobu i pitala me zašto sam ljut. Nisam joj htio reći zato što sam znao da bi se ona umiješala, a ja sam htio to riješiti sam s tatom. Imao sam neki osjećaj da tata zna zbog čega sam ljut, ali svejedno nikome nisam htio reći. Nakon nekog vremena tata je došao u moju sobu i htio se pomiriti sa mnom, ali i ja s njim. Tata mi se ispričao i ja sam se njemu.
Tad smo išli igrati „Država, grad, selo“. Uz igru je bilo jako, jako puno smijeha. Tako sam ja pobijedio ljutnju sa smijehom.

Gabriel Križanec, 4. a

SMIJEHOM SAM POBIJEDILA LJUTNJU

Bila sam na igri kod prijateljice.
Ona je bila veoma ljuta jer joj je pas rastrgao omiljenu igračku.
Govorila je da će psa staviti u kaznu. Jadan pas mogao bi izgubiti pravo na igru, pomislila sam u sebi. Čak je rekla da će mu zabraniti da laje, jer je to bila njezina omiljena igračka još od djetinjstva. Meni je bilo žao njezinog psa i tih smiješnih zabrana. Rekla sam joj da se pas želio samo igrati, a nije to znao drugačije pokazati. Možda je pas samo želio biti gazda toj gumenoj lutki pa joj je otkinuo glavu.
Lucija se smijala mojim komentarima do suza i jedva se zaustavila. Veliku ljutnju prema psu zaustavio je smijeh.

Nela Huđek, 4. a

SMIJEHOM SMO POBIJEDILE LJUTNJU

Bilo je to jednog divnog sunčanog dana.
Moja najbolja prijateljica i ja smo se vraćale iz škole.
Ispred nas bili su naši prijatelji. Okrenuli su se prema nama i počeli nam nešto ružno govoriti. Bile smo jako ljute, sve do kad prijateljici nije pala misao da se počnemo smijati. Počeli su nas gađati i kamenčićima. Hvala Bogu nisu nas nijednom pogodili.
Prijateljica se počela glasnije smijati, a onda i ja skupa s njom, makar nismo znale zbog čega se smijemo.
I tako smo se smijući sretno vratile kući, a oni su nas tužno gledali.

Hana Bukal, 4. a

mentorica: učiteljica Milena Bogdanović