Sanja Baković rođena je u Splitu 1976. godine. Odrasla je u Bolu na Braču. Trenutno živi i radi u Zagrebu. Po zanimanju je novinarka. Završila je studij novinarstva na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, studira na doktorskom studiju Etnologiju i kulturnu antropologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radi u odnosima s javnošću u javnom sektoru na poslovima komunikacije s medijima i građanima. Surađuje u časopisu Express, piše osvrte i tekstove o književnosti i kulturi, kao i za portal www.bolinfo.hr

Poeziju je objavljivala u književnim časopisima: Stih u mreži 2, pjesnikinje iz regije, 2017/2018, ShuraPublikacije; Fantom slobode, 3/2017, Durieux, Zagreb; Riječi, 3-4/2017, MH Sisak, Sisak; Quorum, časopis za književnost“, 1-2-3/2015, Zagreb, Centar za knjigu; Tema, časopis za knjigu, 4-6/2016, Centar za knjigu, Zagreb, Tema, časopis za knjigu, 5-6/2012, Centar za knjigu, Zagreb; http://www.metafora.hr/poradanje/ (online). Čitala je i sudjelovala na pjesničkim manifestacijama kao što su Kvirinovi susreti, festival Vrisak i Kalibar, Jutro poezije, Stihovnica, s grupom Poezija otpora, na festivalu Croatia Rediviva, na tribinama Poezija u dvorištu i Poezija na živo u Booksi. Pokrenula je 2015. godine projekt Odvalimo se poezijom s ciljem povećanjem vidljivosti poezije u javnom prostoru. U Bolu na Braču je 2017. godine je uz podršku Centra za kulturu Općine Bol pokrenula pjesnički festival Odvalimo se poezijom, koji je održan do sada četiri puta.  Vodila je i vodi pjesničke tribine u okviru projekta Odvalimo se poezijom u zagrebačkom klubu Pločnik, u književnom klubu Booksa te u umjetničkom prostoru Živog ateljea u Zagrebu. Članica je grupe pjesnikinja koje djeluju pod neformalnim imenom G—rupa. Od početka 2019. godine voditeljica je programa Poezija u dvorištu (Zagreb), a od početka 2020. godine članica uredničke redakcije i tima voditelja tribine Književni petak u Knjižnicama grada Zagreba.

Objavila je knjige poezije: Plovna mjesta (Centar za kreativno pisanje, 2016) i Autobus za Trnavu (MeandarMedia, 2020).

 https://hrvatskodrustvopisaca.hr/hr/clanstvo/clan/sanja-bakovic

 

 

 

POD MOREM

četrdeset dana u mraku ležiš skupljena,

preko tebe sivi til, složen u duplo,

ispod njega slane oči,

sirove kamenice s tri kapi limuna.

tablete si bacila u smeće.

od toga sam još mrtvija i gluplja.

u petak si zakasnila iz škole.

otac ti je šakom rasporio kožu

između vrata i ramena,

može mu se!

niste zvali doktora, zaraslo je,

kruto izvana, meko iznutra.

crte lice su se pomiješale,

usta više nisu za govor,

srce nije za cvjetanje.

ne smeta. ljepota si.

navikla si:

dođeš doma,

budeš dobra,

moliš devetnice,

nečujno šećeš po dvorištu,

kriješ žile kojima teče tinta,

čuješ otrovani glas.

četrdeset dana u mraku ležiš skupljena,

preko tebe sivi til, složen u duplo,

ispod njega slane oči,

sirove kamenice s tri kapi limuna.

spremna za kambrijsku eksploziju,

ne znaš kamo bi izbjegla sada,

s krijumčarima preko Mediterana,

s pametnim telefonom u najlon kesi,

u nepomične utrobe, nastanjujući se dnom.

u tom posljednjem od svih brodova,

sva bi lica putnika mogla bila tvoja,

sve bi kože iznova izrasle kroz tvoje tijelo,

kada bi se samo ukrcala

i ustala s poda spavaće sobe.



Učenički radovi inspirirani pjesmom

 Sanje Baković Pod morem

Uz pjesmu Sanje Baković Pod morem nastalo je mnogo tekstova učenika. Tematika pjesme isprovocirala je emotivne reakcije, osjećaj za pravdu, empatiju, želju da se djeluje u nekom smjeru i da se glasno progovori o temi obiteljskog nasilja.

Ranjivost djevojčice zrcalila je ranjivost mladih čitatelja, spremnost na identifikaciju i potrebu za emotivnom i stvarnom reakcijom. Poezija je pokazala da je s njom moguća stvarna i duboka komunikacija u kojoj  se bude prave ljudske vrline.

Zadatak je za učenike bio nešto drugačiji. Nisu samo iznosili svoj spontani doživljaj, već su oblikovali svoje probuđene osjećaje solidarnosti, empatije, brige i straha za nekog drugog koji je u velikoj nevolji. Njihovi tekstovi su zamišljeni nastavci priče, zasebne pjesme prema izdvojenim motivima, pisma djevojci, rekonstrukcija priče iz pozicije majke ili djevojčice i slično.

Sanja Baković: Pod morem

  1. (Iskorištene riječi koje sam zapamtila) Otac koji ti je zadao slane oči. Bol koju nikome ne govoriš jer ga se bojiš. Rasporio ti je kožu. Nasilje stvoreno jer nitko ne govori. Ležiš sama. Skupljena ne znajući što poduzeti. Kad bi samo ustala s poda spavaće sobe, povjerila se nekome ili samo ustala.
  1. (Nastavak) … Susjeda koja je slučajno prolazila vidjela je kako se šuljaš. Vidjela tvog oca kako te tuče. Snimila kako ti je rasporio kožu. Policija koja je odmah djelovala. Ti koja si se izbavila te boli, ali kao da ti ga je žao. Mislila je da će to biti najbolje za tebe. Ipak nije; nisi znala što će biti s tobom. Ti koja si otišla na policiju i rekla da je to laž kako bi bila s ocem. Otac koji je išao na odvikavanje i upoznao ženu. Ti koja si bila sretna zbog njega. Ti koja si poslije bila jedno od osnivača “stop nad nasiljem nad djecu i ženama”. Ti koja si se izborila. Naučila si svog oca. Majka bi bila ponosna na tebe.
  1. (Majka pripovijeda svoju priču)

Dijete moje jako mi je žao što sam te ostavila. Što si zbog mene u petak zakasnila kući jer si bila na mom grobu. Žao mi je što je otac takav prema tebi jer mene nema. Oprosti mi. Tvoj otac je bio tako dobar čovjek, ali nakon što sam ja otišla nema mu spasa osim ako ga ti ne izvučeš. Truje sebe i tebe tabletama i zato se osjećaš mrtva. Voli te on, ali jer je alkoholičar ne može se kontrolirati. Budi snažna i digni se a poda spavaće sobe. Voli te mama.

Helena Lorela Bunić, 7.c


Nastavak sadržaja pjesme

Gospodine, Vaše dijete nam je  dojavilo da ste nasilni s njom. Ona je s nama trenutno u bolnici gdje se brinemo o njoj. Sve nam je ispričala kako je bilo i da ima problema s tjeskobom i mora piti tablete. Rekla nam je kada padne mrak, skupi se u krevet i razmišlja da je umrla od straha. Kada ste ju već prebili, mogli ste bar otići kod doktora. To je to za sada,znamo vašu adresu pa će tako doći osoblje po vas da vas privede. Sve ćete odgovore dobiti u stanici.

Leon Kocijan 7.c


Pismo djevojci

Draga Mia,

znam da ti je teško i znam da nije lako živjeti pod mračnim krovom koji te ne prihvaća. Nije lako kad te vlastiti otac ne podnosi i kad ti nalijeva takvu bol u svaki dio tebe. Znam da tvoje srce govori da odustaneš, ali ti ne dopuštaš jer ne želiš odustati od života. To se zove hrabrost. Nije lako ležati u mraku 40 dana i 40 noći to te čini mrtvijom i krutom. Mislim kako ne bi trebala to sve sama prolaziti i kako bi se trebala nekome obratiti da ti pomogne jer ima puno više takvih djevojčica na svijetu koje traže pomoć a ne znaju kako je naći. Pa bi bilo i meni a pogotovo tebi drago da to napraviš. Ja ću ti biti podrška …

Lana Šoković, 7.a


Sanja Baković: POD MOREM (nastavak pjesme)

Kao beskrajni mrak koji

traje 40 dana, ljudi mogu spavati,

ili biti mučeni. Većina bi spavala,

ali rijetki mogu. Žalosno je to što neki

ne spavaju nego se muče i til

koji se koristi za sprovod  za neke od nas

je to najljepši pokrivač mira. Osjećati se kao kamenica na dnu

dubokog mora i nositi kamenice, znakove tuge,

u svojim očima.

Luka Friščić, 7.a


Majka govori (nastavak)

Teško mi je gledati kako moje dijete trpi, ali ne mogu ništa drugo učiniti. Ne znam zašto joj to čini. Prošlo je već dvije godine od moje smrti, ali on još to nije prebolio. Nažalost moja divna kći zbog toga trpi. Znam da je još mlada i još je dug život pred njom i ne želim da ona trpi kao što sam i ja zbog toga što je njen otac nasilnik i ne mari za njezino dobro, ali sve jedno znam da je voli. I nadam se da će se već jednom uozbiljiti i živjeti normalnim životom te našem djetetu pružiti miran ostatak djetinjstva.

Emma Hrženjak, 7.c


Pod morem (nastavak  pjesme)

Nosim torbu u školu dok me rane na leđima peku. Šutim. Nemam što za reći, nemam što za pokazati. Kako da se uklopim? Nekoć sam bila dio najboljeg društva. To je bila obitelj. Što god učinila, uklapala sam se. Kad bi me cijeli svijet ostavio imala sam njih. Mama bi me vječno grlila, a tata bi me hrabrio u svako doba dana. Obitelj je, kao i hrana, jedna od životnih potreba. Obitelj održava na životu našu dušu, a hrana naše tijelo. Nažalost, ja više nemam dovoljno da održim dušu na životu jer mame više nema. Bila je ljubav i ljepota. Tata ju treba, ali ona se ne vraća. Ja ju zovem, ali ona ne uzvraća. Tablete su nam postale nova, lažna mama. Tata ih je brzo zavolio, ali ja ih odbijam! Zašto zamijeniti dobre gume? Šteta što tata i ja nemamo auto na koji bismo stavili gume tj. Nemamo povjerenja na kojem bismo se oslonili i koje bi nas vodilo kroz svaki dan i svaku ulicu. Svaki dan je isti. Nakon tjedana ležanja na podu sobe u suzama napokon sam odlučila promijeniti svoj stav i ustati. Odlučila sam pobjeći. Nakon škole ću otići na drugu stranu grada i potražiti luku. Lako je reći, ali teško učiniti. Jedva podižem svoje noge. Već sam mu odavno trebala okrenuti svoj rasporena leđa i otići. Nisam mogla jer sam ga voljela. Ispod duplog sivog tila, debelog sloja straha i tankog sloja kože još uvijek se nalazila ljubav. Ljubav je jako teško zaboraviti. Zato sam tako dugo planirala bijeg. Sad više nema povratka dok smo oboje živi jer već ionako gadno kasnim iz škole. Da se vratim dobila bi šakom do smrti. Idem naprijed, do prve pomorske luke na koju naiđem. Mislila sam da me odluka da uzmem situaciju u svoje ruke čini snažnom, ali ja ipak bježim. Slabići bježe od svojih problema. Hodam već neko vrijeme i napokon vidim obalu mora. Htjela sam potrčati, ali spriječile su me dvije stvari. Moje rane su pekle i moj mobitel je zazvonio. Zvao me tata, a ja nisam imala dovoljno hrabrosti da mu ne odgovorim na poziv. Nisam znala za što je sve sposoban. Javila sam se, ali s druge strane telefona nije bio tatin glas. Bio je to ženski glas. Predstavio se kao policajka Marija. Pozvala me na moju kućnu adresu. Mogla sam nastaviti do luke, ali ukoliko je tata pozvao policiju da me traži moj plan propada jer nisam jača od njih. Drhtala sam od straha na putu do kuće, slijedi najgore. Mnoge misli su mi prolazile glavom na putu kući. Policajka me dočekala na ulazu čim sam stigla. Uvela me u dnevnu sobu kao da sam gost u ovoj kući. Na kauču je ležao tata. Bio je mrtav. Lažna mama u kojoj je svako jutro tražio utjehu ga je ovo jutro izdala. Znala sam da nam ona ne može pomoći. Policajka me ispitivala i pregledavala, ali čini se da joj nisam bila od velike koristi jer sam plakala čitavo vrijeme. Nakon dugo vremena, napokon sam se osjećala sigurnom. Nisam bila sretna i ne znam hoću li ikada biti, ali napokon sam sigurna. Ostala sam bez obitelji. Više nisam dio društva. Iako mi je policajka Marija u zadnjih nekoliko minuta pokazala da ima više pažnje i ljubavi nego cijeli tata u zadnjih dva mjeseca. Dok sam se opraštala od njega pokušavala sam se sjetiti kako me nekada volio. Govorio bi: „Kad bi se tebi nešto loše dogodilo ja ne bih mogao živjeti s time“. Tako mi je govorio dok je i mama bila s nama. Odavno mi nije rekao da me voli pa sam pomislila da me već odavno i ne voli. Umjesto da je u meni vidio preostali dio mame u kući, kao što očevi vide svoje kćeri nakon mamine smrti u filmovima, on je u meni vidio podsjetnik da mame nema. To je njegova najveća pogreška. Zato se i raspao. Na izlasku iz kuće sam ga ipak zagrlila. Policajka me odvela u policijsku postaju, zatim k doktoru pa u sirotište. Eto, napokon ta kambrijska eksplozija! Nakon dugog liječenja doktorica je popravila moje ožiljke i rane na koži, ali nitko nije pokrpao moju dušu. Nitko nije vidio da su tatine šake probile kroz cijelo tijelo i naštetile duši. Koliko dugo treba duši da zacijeli?

Laura Hublin, 7.c

 


Poruka djevojci

Djevojčica koja trpi , otac koji je sve gluplji.

Koža stoji rasporena , usta su ti izmorena.

Očima kojim se nakuplja slana suza , od toga si još gluplja i mrtvija. Želim ti reći da budeš sigurna i samopouzdana što god uradila.

Tara Slaviček, 7.c


Nastavak pjesme.

Sanja Baković: POD MOREM

preko tebe sivi til, složen u duplo,

ispod njega slane oči,

sirove kamenice s tri kapi limuna.

i dalje kriješ žile kojima teče tinta,

u mraku ležiš sva zbunjena,

sva skupljena.

odlučila si.

u tom posljednjem od svih brodova,

sva će lica biti tvoja,

sva koža će iznova izrasti kroz tvoje tijelo.

ukrcala si se,

i nestala.

Vanja Horvat 7.c


Sanja Baković: Pod morem (nastavak pjesme)

Već četrdeset dana uzimam tablete protiv bolova

osjećam se sve mrtvije i otrovanije.

Dani prolaze poput mene što prolazim kroz teška vremena.

Kasno stigao kući tiho i pažljivo da ne bi začuo taj ljutit i glasan

glas.

Svakog dana bi ga otac tukao.

Kao mali mrav osjećao se bespomoćno.

Otac je po njemu gazio, a on nije ništa mogao učiniti.

Dario Pranjić, 7.a


Sanja Baković: POD MOREM

Nije joj lako. Ne može pronaći izlaz. No odlučila je. Teškim srcem napustit će oca i otići. Uzela je stvari i istrčala na prvi bus. U potrazi za svojom majkom, izgubila se. Ispitivala je prolaznike za barem mali trag. Sjeća se njenog imena kao da joj je jučer šaptala priče na uho. Nije željela otići u policiju jer je znala da će se kobno završiti. Igrom slučaja naišla je na ženu duge kose i prekrasnih, plavih očiju. Obje su stajale zbunjenim pogledom i gledale se u oči. Znale su da je to to. Trenutak na koji su čekale odavno. Majka i kćer ponovno su zajedno. Trčale su jedna drugoj u zagrljaj. Objasnila joj je okolnosti koje su ih rastavile. Morala je otići i napustiti je ali sada, našle su spas i sretan život.

Tena Sokol. 7.c


PISMO DJEVOJCI

O, draga, čula sam da si grozno. Razumijem te … Pokušavaš pronaći spas, pobjeći, zatražiti pomoć, biti sretna, ali nije tako lako. Jednostavno ne znaš kako, kada i kome vjerovati. Da sam ja ti, isto bih učinila. U životu nije sve lako, uvijek će biti nešto u čemu nismo dobri. Jako bih htjela da sam sada pokraj tebe i da ti mogu nekako pomoći ali nažalost nisam. Željela bih da vidiš pravi svijet. Svijet pun boja, sreće, veselja, igre i prijateljstva, ne crno-bijeli, tugu i nasilje…

Za sve treba hrabrost. Ustati čvrsto na noge i stati pred cijeli svijet, nije lako. Možda trenutno misliš da je sve ovo glupost jer prolaziš kroz sve to, ali ja znam da će sve biti uredu i da ćeš biti sretna. Proći će tuga i doći vrijeme tvoje sreće.

Život je težak ali moramo nastaviti dalje. Vjerujem u tebe.

Lucija Flegar 7.c


Nastavak pjesme

Danas nisam uzela tablete.

Bolje je tako.

Svaki dan pomišljala na to.

Gledam svoje žile.

Promišljam, razmišljam.

Svaki dan postaje sve kiseliji.

Baš poput limuna.

“Ostani…,, Ponavljam u sebi.

Ne mogu više.

Moj pogled bježi na tintu.

Ne toliko na tintu, koliko na pero.

Oštro pero.

Te natrag pogledam svoje žile.

Ne mogu više …

Lana Petrišić, 7.a


Pjesma po motivima

Tinta je poput njene izlivene krvi

tiho tekla po podu. Nitko nije čuo

tvoj glas, nitko nije vidio tvoje

suze, koje su se poput kapljica

limuna uvukle u jastuk. Til na

silnim ti ranama, upijao

je tvoju krv polako.

Tablete su ostale prosipane

po podu, dok si ti polako gubila

svijest, nestajala neutralno

i bez traga.

Leona Banjac, 7.a


Sanja Baković: POD MOREM (nastavak)

Jedinica sam. Moja majka Mirta radi po cijele dane. Zaposlena je u nekoj tvornici. Nikad mi zapravo nije rekla što točno radi. Kad ju god pitam ona bezdušno kaže: ,,Ne zanima te”. Dane provodim sa svojim ocem. On nije zaposlen. Nažalost. Kad god nešto krivo učinim, on me udari. Ponekad,kad ima loš dan, pusti neku zabrinjavajuću glazbu i udara me remenom. Ne mogu ni opisati tu bol. Tijelo mi je puno ožiljaka i rana. Ne sjećam se kad sam zadnji put bila kod doktora. On bi vjerojatno nešto rekao mom ocu. Tad bi me još više tukao. Najdraži dio dana mi je noć. Tad svi spavaju, tad sam slobodna. Obično odem van kako me nitko ne bi čuo. Vani mogu biti svoja. Često zamišljam kako bi bilo da nemam psihopata za oca i lažljivicu za majku. Kako bi bilo da ne moram glumiti pred ostalima da je sve u redu. Vani se mogu opustiti uz pjevanje. Da me otac čuje kako pjevam, znate i samo što bi se dogodilo. Prošlo je dosta vremena otkako sam vani. U tišini sam se vraćala u kuću. Bila sam na vratima svoje sobe i tad sam čula glazbu. Osjećaj koji me obično preplavi; srce kuca brže, tinta brže teče kroz žile,slane oči zamute vid … nije se pojavio. Nisam više vidjela smisao svega toga. Pustila sam da sve ide svojim putem. Bez imalo briga i osjećaja. Čemu život ako ga ne živiš kako želiš.

Elena Hečimović, 7.c


Sanja Baković: Pod morem (dojam)

Ovu pjesmu je bilo vrlo teško razumjeti. Kao da me potiče, ali ne znam na što. Potiče li me na pokret, pokušaj, rizik, novi korak? Možda me upozorava…

Kroz pjesmu mogu vidjeti težinu života u kući ove djevojčice, u njenoj sobi. Otac ili život ju je već toliko puta srušio i obeshrabrio da je već navikla na bol. Odbija pomoć. Gleda na pomoć kao na tablete. Baca ih. Više ne riskira, ne govori, ne diže se. Što je duže tako, to je veći slog sivog tila preko nje. Jednom će ju taj slog u potpunosti prekriti. U životu je potrebna ravnoteža. Moramo riskirati, ali moramo i paziti, čuvati se od nepotrebne opasnosti. Malo dijete riskira na svakom samostalnom koraku. Ako padne boljet će, ali ako ostane na tlu puzat će cijeli život. Ljudi će ga s visoka gledati i hodati oko njega. Zato se moramo dići i riskirati. Moramo se ukrcati u brod. Ne moramo putovati da bismo živjeli, valovi će prolaziti kao i vrijeme. Za život su dovoljni mornari, ljudi koji nas vode na putovanju i u životu te oni koji idu kroz valove s nama i uz nas.

Laura Hublin 7.c


 

Rekonstrukcija priče

OBITELJ SMIDTH (kriminalistička priča s elementima horrora)

Kada sam bila mlađa, živjela sam sretno s ocem i majkom. Barem sam mislila da će to tako biti. Moj otac osnovao je mnogo tvrtki, nikada nije provodio vrijeme sa mnom. Imala sam jednu mlađu sestru (Elizabeth Smidth) i mlađeg brata ( Corry Cane Smidth).

Moj otac je bio vrlo strog u pravilima odgoja, i kao najstarija sestra, morala sam biti….poslušna.

Svaki dan trebala ga je dočekati kava na stolu. Ako bi slučajno stavila previše šećera, dobila bih pljusku u lice. Obavljala sam sve kućanske poslove, uz to pazila na svoju braću i pokušavala se koncentrirati na svoje školovanje.

Kada je Corry došao na ovaj svijet, moja majka je s njega otišla. Naša majka je radije poklonila život Corryu.

Nakon što se Corry rodio, moj otac je bio jako radostan, no iza toga osmijeha krila se tuga. Smatrao je da ne može sam odgajati troje djece pa je učinio naše živote paklenima. Ponekad bi mi bilo bolje da se uopće nisam ni rodila. On je sve imao isplanirano…

Na Elizabethin deseti rođendan, naš otac ju je odveo u jedan od svojih restorana, gdje je naravno i rođendan slavila. Moj otac bio je talentiran čovjek koji je gradio čudesne strojeve. Jedan od strojeve bila je i djevojka-stroj B.C.

Ona je mogla plesati, pjevati, čak i uzimati glazbene želje. Bila je opskrbljena helijem kako bi mogla ispucati najdražu boju balona pred tebe. Čak je mogla sladoled napraviti…

To je bio poklon za moju mlađu sestru. Tijeku nastajanja B.C , Elizabeth je bila vrlo uzbuđenja i stalno je ispitivala  oca kada će biti gotova.

– Tatice, dozvolio si ostaloj djeci da se igraju s njom, zašto meni ne dozvoliš?!  ONA MOŽE BALONE NAPRAVITI! Molim te, mogu li je posjetiti?  Nisi li je napravio samo za mene?

Na svaku zamolbu odgovor je bio s NE.

Elizabeth je nestala jednoga dana. I otac o tome nije želio govoriti s nama. U obitelji smo samo ostali Corry, William (naš otac) i ja.

Nekoliko mjeseci kasnije došao je dan kada smo ostali, samo otac i ja.  Jednoga dana otac  je zatrebao Corry. Rekao je da treba njegovu pomoć na poslu. No moj otac nije baš volio Corrya, nije ga ni smatrao sinom. Moj otac krivio je njega za smrt moje majke, njegove supruge. Nakon što je majka predala svoj život za Corrya otac se slomio.

Sutradan policija je pronašla Corrya mrtvog, izbodenog nožem bačenim do smeća u uličici.

Godinu dana kasnije

Jednoga jutro, nosila sam ocu kavu u sobu. Sasvim slučajno sam pronašla otvorenu knjigu na očevom krevetu . Bila je nalik nikakvom dnevniku, na drugoj stranici bile su naše slike.

Bila je slika Elizabeth prekrižena crvenom kemijskom i pokraj nje je pisalo.

UZROK SMRTI: tvoja tvrdoglavost te ubila.

STATUS: mrtva

Nasuprot Elizabeth bila je slika Corry Canea.

UZROK SMRTI: …

STATUS: živ/mrtav

Na drugoj strani bila je slika majke.

UZROK SMRTI: rođenje Corrya

STATUS: mrtva, pronaći ću način da natrag budemo zajedno, prekoračit ću svaku granicu samo da nam se vratiš.

Ispod majčine slike bila sam ja.

UZROK SMRTI: prvom prilikom

STATUS: I dalje živa

– *TRAS* –

Nisam ni stigla do kraja pročitati, otac je stigao kući. Uzela sam kavu u ruke i odglumila sam da je nosim sada u njegovu sobu. Upitao me što sam radila u njegovoj sobi. Uhvatio me za ruku i ponovio pitanje.

Stisnuo mi je ruku uz lice, zamahnuo i zatim ošamario.

Rekao mi je da lažem i pogurnuo me u zid. Pokušao me pogoditi šalicom kave, no promašio je.

Pokušala sam pobjeći i sakrila sam se ispod trosjeda. On je doletio trčećem koracima s palicom i rekao je mi je da se bolje otkrijem, prije nego što me on nađe. Izvukla sam se iz podnožja trosjeda i ugledala ga prignutog nada mnom.

– Želiš li se igrati skrivača sa mnom?

Zanijekala sam glavom i pritom se više ne sjećam ničega. Jedino čega se sjećam da sam se probudila s u bolnici s velikom glavoboljom. Čula sam doktora kako je pričao s mojim ocem.

– Gospodine, imala je lagan potres mozga, kako se to dogodilo?

Skliznula je preko mačka i pala kroz stepenice.

Tako se to dalje nastavljalo, ako bi učinila neku pogrešku ili iz čistog mira, udario bih me.

– Nema veze zarast će. I odmahnuo bi rukom.

Još kada je majka bila živa, a Elizabeth manja, ujak Hennry nas je često posjećivao. William, moj otac, i on bili su najbolji prijatelji od osnovne škole. Uvijek nam je pomogao kada nam je zatrebala pomoć, čak i u mračne dane.

Odjednom me otac dozvao ljutitim glasom.

– Hennry će nas kasnije doći, bolje ti je da začepiš svoju gubicu!!

Kada je ujak Hennry stigao, popio je čaj i popričao sam mojim ocem.

Nakon toliko godina konačno sam vidjela svoga oca sretnoga… ako bi se to uopće moglo nazvati srećom.

Moj zadatak je bio pripremiti ocu kavu, no na putu sam slučajno razbila šalicu. Hennry je zamolio mog oca neka provjeri da mi se nešto nije dogodilo.

Ujak Hennry čuo je mog oca kako se ljutio na mene, došao je u kuhinju. Zagledao je mene povučenu uza zid i gledao u šoku, no moj otac je imao brzu reakciju i zagrlio me.

–  Micchelle što se događa?

Rekla sam da me otac sam tješio jer sam razbila njegovu najdražu šalicu.

Zatim je upitao moga oca zašto je vikao na mene, to je samo šalica.

Otac je bio bez riječi pa sam ja stala u njegovu obranu i rekla da je to bio posljednji poklon majke koji mu je jako puno značio.

Iako taj dan nije bio najljepši, osjećala sam se vrlo ugodno i nakon toliko godina dočekala sam taj zagrljaj. Kasnije je otac prišao k meni i rekao da mi je bolje da se ne privikavam na  zagrljaj je je to bilo sasvim slučajno. Ispričala sam se svom ocu što nisam bila poslušna, i što sam razbila njegovu šalicu. Prišao je k meni i potapšao me po ramenu, znala sam da je u tom čovjeku ipak ostalo nešto dobro.

Dvije godine kasnije

Situacija se pogoršala, otac je sasvim izgubio dušu. Postao je okrutan …no ne kao prije, ono prije nije bilo toliko strašno.

Kasnila sam kući jer me učiteljica zatrebala…

Kada sam stigla kući, otac me dočekao pred vratima s udarcem, rasjekao mi je kožu.

Nepomično sam stajala pred njime i ispričala sam se. Natjerao me u sobu, sklopljeno sam ležala na krevetu, uletio je u sobu i donio mi tablete i prisilio da ih popijem.

Osjećala sam se kao da mi kroz žila prolazi tinta. Zamotala sam crni til oko rane kako bi zaustavila protok tinte. Nema veze ljepota si, zarast će.

Bacila sam tablete u koš , pokušala sam se sabrati i otišla sam u dvorište. Prije toga otišla sam u garažu i uzela uže. Sanjala sam o izlasku, pogledala sam zadnji put ovu staru brezu na kojoj me majka znala njihati , izgleda da ću ovoga puta sam sebe zaljuljati…. Bila sam toliko mrtva i glupa od tableta da više nisam ni znala što je više normalno u ovome svijetu.

No….. možda da pokušam . Zašto bi trebala predati svoj život zbog jedne smrdljive svinje koje me godinama mentalno uništavala.

Što ako se sudnji dani preokrenu…

Novi dah mog novoga života bit će zadnji dah njegovoga.

Nema smisla bježati, pronaći će me, no što ako nitko njega ne može pronaći.

…………..

Nadam se da nitko neće provjerit podrum.

Moja draga sestrice Lizzie, oprosti što te nisam mogla spasiti. Corry, bio si zakopan živ, no nadam se da mi nećeš zamjeriti što sam isto učinila s njim.

Majko, oprosti što nisam bila jače i sve vas zaštitila.

Tatice najmračnija paklena rupa se otvorila da te proguta živoga.

Michelle Smidth

Eva Friščić, 7.c

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Moglo bi vam se svidjeti...

Page Reader Press Enter to Read Page Content Out Loud Press Enter to Pause or Restart Reading Page Content Out Loud Press Enter to Stop Reading Page Content Out Loud Screen Reader Support