Moj djed

Moj djed

Moj djed Milan, kao što mu i samo ime kaže, najmilija je osoba u mojem djetinjstvu. Bez njega bi svijet sigurno izgledao drugačije.

Ima osamdeset godina, sijedu kosu, velike, okrugle oči i mali nos. Uši su mu također velike, ali on kaže da je to zato „da me bolje čuje”. Ruke su mu snažne kao u kakva mladića. Kad me zagrli, osjećam bolni, ali umirujući stisak. Noge se još uvijek čvrsto drže, iako mu je štaka u zadnje vrijeme naslonjena na rub kreveta, za svaki slučaj.

Moj djed je vesele naravi i uvijek izmišlja svakakve šale kako bi nas nasmijao. Uvijek rado pomaže svima. Nema sekunde mira i stalno smišlja što bi mogao korisno napraviti. Obožava bakine kolače, ali više od njih obožava mene. On je jedini u kući koji mi nikada „ne soli pamet”. Uvijek mi govori: „Janice moja, ti si meni najveća radost, uvijek budi takva kakva jesi! “ Djed je i strastveni navijač Barcelone pa zajedno komentiramo nogometne utakmice.

No, u posljednjih nekoliko mjeseci, osim velike ljubavi za sve nas i zanimljivog smisla za humor, otkrili smo da djed ima još nešto. To nešto je, naime, rak, neizlječiva bolest, kako kažu. U kući ne vole o tome previše govoriti preda mnom, iako ja sve razumijem. Primjećujem kako su svi pomalo zamišljeni, nervozni, plačnih očiju. Svi, osim djeda. On je i dalje isti onaj nestašni frajer u osamdesetima. I čini mi se da je snažniji nego ikada. On se ne predaje samo tako. Sestre u bolnici kažu kako ujutro prvi ustaje i počne vježbati nasred sobe, tjerajući ostale pacijente da rade isto. Nasmije cijeli odjel prije nego i pokušaju požaliti se na bol, neprospavanu noć ili lošu vremensku prognozu.

Kad je prvi put došao doma za vikend, odmah je navalio baki popraviti perilicu suđa, jer „kako smo mu to samo mogli prešutjeti, njemu, vrsnom mehaničaru, koji još k tome ima vlastitu radionicu? ! “

Zbog svega što se događa u kući, često se osjećam tužno i bespomoćno. Najradije bih uzela onaj djedov alat iz radionice i „sredila” taj rak za sva vremena. A onda opet pogledam u njegove velike plave oči i čujem kako mi govori: „Ne boj se, Janice, sve će biti dobro. Znaš da nas dvoje ništa ne može razdvojiti, mi smo ti kao šaum i rolica, oni se uvijek drže zajedno. “

Tada sam opet najsretnija na svijetu, sigurna u djedovom zagrljaju. Dok me tako čvrsto drži uza sebe, čujem otkucaje njegovog srca, najvećeg srca na svijetu. Ponovno smo sretni. Smijemo se njegovim vicevima i zajedno pratimo nogomet. Nadam se samo da će djedovo srce naći dovoljno snage da izdrži ovu najvažniju utakmicu, utakmicu života!

Jana Jambriško, 6. b

Mentor: Mirela Briševac